Piše: Stipe Ćurčić/Tomislavcity

Rodbinsko – stranačka udruga umornih tipkačica i tipkača priopćenja obraća se javnosti sljedećim priopćenjem:

U ime svih nas pedeset i nešto, obraćamo se zlonamjernim i pokvarenim medijima i pojedincima koji su nas u proteklih nekoliko desetljeća prozivali za naš, inače, uspješan i plodotvoran rad. S gnušanjem odbacujemo sve, ničim izazvane, napade, pokvarene komentare, zlonamjerne prijedloge i još gore primjedbe na naša priopćenja i službene dopise koje uredno šaljemo pokvarenoj javnosti.

Oni nama kažu da smo nepismeni, da ne poznajemo pravopis i gramatiku, da smo radno mjesto stekli na nepošten način i da smo preplaćeni za ono što radimo.

Što se tiče navoda o nepismenosti, oni su i prljava i čista laž. Mi smo dosada napisali na tisuće službenih priopćenja, apela, poziva, dopisa, otpisa, zapisa… Tako su nam se, nakon našega mukotrpnog rada, slova na tipkovnicama pošundrala, pa čak i izbrisala, a vlasti, za koje imamo puno razumijevanje, nisu nam kupile druge. Ali, sigurno hoće, kad se za to steknu uvjeti.

A kad su u pitanju pravopis i gramatika i naše navodno nepoznavanje istih, znamo mi njihove podmukle namjere. Oni se preko nas, uguzi jedni, dodvoravaju vlastima.

Ne znaju oni kako je to kad se više puta mjesečno mora doći na posao i kad nas naši stranački prijatelji i rodbina zaspu tisućama informacija, zakona, podzakona,  podpodzakona, zapovijedi, ukaza, uredbi i čega sve ne. I onda nije čudno što nam se u glavi zamuti, jezik zapliće i ne samo zapliće, nego i otešča. I ne treba vas čuditi što nakon svega toga trebamo uzeti bolovanje ili odmor.

Oni nas optužuju da smo nepošteno stekli radna mjesta i da smo preplaćeni za ono što radimo. Tako nešto mogu tvrditi samo zlonamjerna naklapala, koja misle da je nama lako. Mi se na svojim radnim mjestima ubijamo od dosade i dangubimo, pored onoliko posla kod kuće. Zbog takvih nemoguće loših radnih uvjeta, upravo se spremamo tražiti i dodatak za duševnu patnju. Tko god misli da je lako u okviru radnog vremena otići još na marendu, kavu, u butik, kod frizera, neka slobodno proba i na svojoj koži osjeti teret elitne administrativne zajednice.

I nakon svega toga kad dođemo kući nema odmora, jer tamo nas čekaju:  žena, muž, djeca, ručak, pranje, čišćenje i sve ostale petljanije. Eto, vidite kako nam je. Mi smo, iako krema nacije, samo obični i umorni tipkači i tipkačice priopćenja.

I za kraj. Samo vi pričajte, tko vam je kriv što ste u pogrešnoj stranci i što imate bezveznu rodbinu i prijatelje. Nećete nas uništiti. Mi smo kao bakterije i virusi. Ima nas posvuda i ondje gdje mislite da nas nema.