ma onaj poznati narodnjak u kojem „srce moje deli se na pre i posle nje“, a kod većine ljudi kod nas, u BiH, a i u Hrvatskoj, život se dijeli na vrijeme prije i vrijeme poslije rata. Naprosto su s ratom u ništaotišle i mnoge uspomene, ma i čitave stvarnosti, pa i ono „sam’ polako, neće pos’opobje攓, i još svašta nešto.

U Sinju je drugačije: život, uspomene, sjećanja na doživljeno i izmaštano, sve se dijeli na vrijeme do 1715. i ono nakon te godine. ‘Sinju grade, zlatni buzdovane, od davnine junački megdane’, pjeva fra Andrija Kačić Miošić u spomen na veliku pobjedu Sinjana nad Osmanlijama.Taj događaj zapisuje se u svijesti svakog Sinjanina već otkad počne uznavati život i ostaje u njemu, makar otišao živjeti ko zna kud, sve do smrtnog mu časa. I onaj koji bi, mada je takvih malo, pomislio „Ma baš me briga šta je bilo prije 300 godina!“ uzalud bi se trsio – na svakom koraku, od ulaza u grad do najviše točke, svugdje stoje podsjećanja.

I ko nikad prije nije kročio u Sinj, pa ako zamislimo da je toliko neupućen da pojma nema o onom što se događalo 1715., naučit će, ako to imalo želi, dok polako prepješači grad. Već dolje u polju, ispod najuže gradske jezgre, na početku Aleje divljih kestena, maruna, kako ih ovdje zovu, stoji alkar na konju; zamahnuo kopljem, sad će ga izbaciti prema nebu i za koju sekundu pogodit će, jasno, gdje drugo nego „u sridu“.

U sridu alke i Alke, natjecanja koje se zasniva upravo na pobjedi iz 1715., a održava se svakog kolovoza otad do danas i, nema sumnje, još dugo će. Sinjani bi bili jednoglasni: do smaka svijeta. Konje niko nije pitao ni hoće li u boj kad je Sinj oslobađan, a ne pita ih ni kad treba trčati Alku, ali su im se alkari dodvorili onim marunima: muhe, kažu, nikako ne vole miris kestenovih listova.

Da, za stotinjak godina, od 1914., stvorila se još jedna predaja, da su kestenovi posađeni u spomen na novačenje Sinjana u Velikom ratu, a kestena je, navodno, točno onoliko koliko je sinjskih mladića poslano na ratišta. Prva alka je, po predaji, bio djelić stremena na sedlu zarobljenog konja pobijeđenog serasker-paše Čelića.

O alki se sve zna, da ne trošim retke uzalud, dovoljno to pokazuje činjenica da ju je UNESCO stavio na popis nematerijalne baštine, već ću nastaviti s podsjećanjima na veliku bitku. U travnatom pristranku ispred zgrade Općine, iznad same ceste, da je svi vide, metar visoka alka optočena cvijećem, mramornom spomen-pločom označena kuća u kojoj je živio alkar i alaj-čauš od 1867. do 1899. godine Nikola Cerinić Antin (1844.-1910.), dvanaestostruki pobjednik Alke, iz ispranog bijelog kamenja u cvijeću, prema Alkarskim dvorima, izviruje povelika kubura, a na uzbrdici prema najvišoj točki grada višemetarskikip don Ivana Filipovića Grčića, svećenika, pisca i ratnika. Grčić je za Morejskog rata bio predvodnik onih koji nisu željeli ostati na području pod osmanskom vlašću pa je izbjegao u Solin, odakle je, međutim, svim silama, nastojao doprinijeti oslobađanju zavičaja. I sam se itekako laćao mača, eno mu ga na spomeniku u desnici, ali je također „naoružan“ i križem u ljevici. Istim smjerom nastavio je i nakon što je u tome, zajedno s drugim, i uspio, poslije čega se vraća u Sinj, a 1715., kao jedan od zapovjednika, odbija predati svoj grad Osmanlijama. Za nas je posebno značajan jer je 1704. godine u Veneciji ponovno tiskao Besjede fra Matije Divkovića, prenijevši ih u ikavicu, a usput je objavio i jednu vlastitu poveliku pjesmu još „povelikijeg“ naslova. U svojim djelima ga spominju Filip Grabovac i Andrija Kačić Miošić, a i neki kasniji pjesnici, i svi ga slave kao najznačajnijeg narodnog vodu tog doba.

Posebna priča su Alkarski dvori, velebna zgrada u staroj jezgri iz 1760., znana i pod nazivom Kvartiri, što bi značilo da je sagrađena kao vojarna ovdašnje konjičke postrojbe. Naravno da se nije moglo naći bolje mjesto za Muzej sinjske alke. Alkarske odore, oprema, oružje, a sve počinje alkarsko povorkom, toliko „oživljenom“ suvremenim tehnologijama da posjetitelju izgleda da je stvarno prispio na Alku. Pored ljudskih i konjskih figura, videom sa zidova, jure alkari i pogađaju „u sridu“, a na kraju se stiže do slavodobitnika, poredanih po godištima od najstarijih vremena do danas.

Muzej je u svakom pogledu „prvoligaški“, kako sadržajima, tako i tehnološki najnaprednijim, baš svjetskim metodama prezentiranja.

Malo mi je čudno da na sjedište Viteškog alkarskog društva nailazim podalje od Alkarskih dvora, nekako bi mi logično bilo da je tu, al’ dobro, naravno da Sinjani znaju kako je najbolje, ipak je to njihova tradicija, jedna od najpoznatijih i najslavljenijih u Hrvatskoj. Malo je, doduše, i moja, budući da su moji Jukići starijim podrijetlom iz Bitelića kod Sinja, čak je jedan od njih, koliko se sjećam, dugo bio i predsjednik Društva, a kasnije i gradonačelnik. Zato su se pojedini, kad sam neke godine u Sinju, na Kašetarnici, bio promotor jedne knjige, malo čudili nakon upoznavanja: „naš čovik, a ne znamo te“, pa sam im morao objašnjavati otkud i otkad bitelićki, dakle sinjski Jukići u Bosni.

Dao je Sinj, osim velikih ratnika i alkarskih slavodobitnika, još mnoge poznate osobe, dali su i oni mnogo svom gradu, koji im se uglavnom i prigodno zahvalio. Tako se, uza samo alkarsko trkalište, naiđe na Galeriju Galiotović: gospođa Iva iz tog roda darovala je svu svoju životnu prištednju za uređenje i opremanje galerijske zgrade, a grad joj zahvalio spomen-pločom. Isto je prošao i političar Ante Miko Tripalo, s tim što je njegova spomen-ploča postavljena na rodnu mu kuću. U malom, ali lijepo osmišljenomgradskom parku niže crkve tabla s biografijama i fotografijama četvorice za koju stoji da su poznati građani Sinja: arheolog i povjesničar akademik Stjepan Gunjača(1909.-1981.), filozof, književnik, kazališni i književni kritičar Dušan Žanko(1904.-1980.), povjesničar, humanist i erudit fra Josip Ante Soldo (1922.-2005.) i svima poznati Dinko Šimunović (1873.-1933.), pisac koji je pripovijetkom Alkar našao načina u književnom svijetu osnažiti Alku i sve vezano za nju. Ne znam ko je sve uradio ostale, ali za Šimunovićevu znam, Ivan Meštrović.

U parku su, osim biografija i fotografija, i njihove biste, što je dobitna formula: nisam baš bez znanja, ali mi se dešavalo da u nekim gradovima naiđem na biste ljudi za koje nikad dotad nisam čuo pa buljim u njih i nagađam jesu li bili, skladatelji, filmski glumci, ratnici, nogometaši ili šta sve već mogu biti oni koji zasluže da im faca bude odlivena u bronci… Na drugom kraju još jedna bista, Tihomila Rađe, ekonomista, književnog kritičara, publicista i borca protiv komunističkog sustava.

Spomenuh nogometaše, a Sinj u svezi s nogometom ima nevjerojatnu priču, što će reći da nije riječ o Sinjanima Nikoli Jerkanu, Anti Vukušiću, Goranu Sabliću, Vedranu Runjeu ili onim puno starijim Slavenu Zambati i Leu Lemešiću, pa čak ni o autoru one legendarne „Gol! Gol! Gol! Ljudi moji, pa je ti to moguće?!“, Mladenu Deliću, rodom također Sinjaninu. Nogometaš iz sinjske priče je, iako sedmogodišnjak, puno, puno stariji od svih pobrojanih. Zvao se Gaj Laberije, živio je u 2. stoljeću i ovjekovječen je dok u ruci drži kuglu ukrašenu mrežastim šestokutnicima, što Sinjani smatraju dokazom kako se na ovom području, u Cetinskoj krajini, nogomet igrao prije nego bilo gdje u Europi.

Jest da je Gaj Laberije šutao loptu malo dalje, na rimskom Tiluriju iznad obližnjeg Trilja, gdje je spomenik nađen, ali ništa zato; eno ga sad uzidanog u pročelje kuće u sinjskoj Vrličkoj ulici. Friz s prikazom velike vaze kakve su Rimljani zvali kantaros, delfina i glave Meduze, fino izveden zabat s Atisovom glavom, lavlje šape i sve drugo što se našlo na bogato ornamentiranom spomeniku Gaju Laberiju ostalo je u drugom planu, zaklonjeno loptom, što ne čudi kad se zna da nikad nigdje na ogromnom području kojim su vladali Rimljani nije nađen sličan detalj. Naravno da su svi ovdje ponosni na Gaja Laberija i ono što im je ostavio pa povremeno prirede i nogometne utakmice Delmata i Rimljana; fotografije s jedne takve izložene su ispod stakla panoa sasvim blizu Laberijevog spomenika.

Vraćam se sinjskim velikanima, a jedan od najpoznatijih je fra Pavao Vučković (1658.-1735.). Duvnjak, puno poznatiji ovdje i u Rami nego u svom rodnom mjestu. Duga je i slojevita priča o tome kako su Ramci 1687., ne mogavši više trpjeti osmanlijska poniženja, ostavili kuće, imanja, sve svoje pa, predvođeni upravo fra Pavlom, krenuli u bijeli svijet, što je tad bilo svako područje izvan onog kojim su vladali Osmanlije. Nije slučajno što mu je gotovo tri metra visok spomenik izradio Kuzma Kovačić, autor većine kipova ispred ramskog samostana. Ovdje ga je izveo sa štitom u desnoj ruci na kojem se jasno nazire lik Gospe od Milosti, Gospe Sinjske. Fra Pavao je utemeljio i danas vrlo poznato sinjsko svetište, o njemu ću kasnije, kao i o Gospi, ali ni odlazak iz Rame ni utemeljenje svetišta nisu značili kraj problema s Osmanlijama.

Naprotiv, fra Pavao je 1698. godine zajedno s još sedmoricom kolega zarobljen i u okovima odveden čak u Bagdad, gdje je, kao pismen i načitan čovjek, bio pisar bosanskog paše Mustaj-paše Daltabana, premještenog tamo na službu. Trajalo je pet godina, sve do pobune u kojoj je Daltaban, u međuvremenu avanzovao do položaja velikog vezira, zadavljen, u čemu se fra Pavao odlično snalazi i na mletačkoj lađi bježi u Mletke, a potom se vraća u svoj Sinj. E, da, ona sedmorica njegovih kolega obezglavljeni su odmah nakon zarobljavanja pa ne mogu ne pomisliti šta bi bilo da je bilo drugačije, a lako je moglo, čiji bi spomenik sada stajao na istočnom ulazu u Sinj.

Kad biste u Sinju pitali za skulpturu službenog naziva Na izvoru, neki vam uopće ne bi znali odgovoriti, a mnogima bi trebalo malo vremena da se dosjete: odgovor bi glasio otprilike „Pa što ne kažete da pitate za Lucu!“ Luca se umiješala usred bisti onih četvero uglednika, čučnula na rub fontane, sakupila vode u dlanove i taži žeđ. Prvo je to javno postavljeno djelo velikana kiparstva Stipe Sikirice, također sina Cetinske krajine, a njegov je, ne rekoh to, i onaj Alkar na početku Aleje divljih kestena, ali to je samo početak: u Alkarskim dvorima je i njegova galerija, a u njoj sve što nije postavljeno ovdje i ondje, budući da je cjelokupno djelo donirao upravo gradu Sinju.

Na ono malo zelenila se, uz biste i Lucu, našlo mjesta još samo za Glazbenu ogradu, metalnu instalaciju doista nalik ogradi, s time što je ova jedina na svijetu na kojoj se može zasvirati: uzmeš batić i kuckaš o stupove pa ako imaš skladateljskog dara, možda stvoriš, što bi reci Rambo Amadeus, „hit 1/1“. Ako ne znaš, samo udaraj redom, u svaki stupić po jednom i, ako imaš imalo sluha, odsvirat ćeš ni manje, ni više nego Lijepu našu. Sinj je, uza sve ostalo, i grad detalja. Maštovitih grafita ima prilično, mada bi puno bolje bilo da se odredi gdje se smiju črčkati, ovako kako je sad i nije baš za pohvale. Na mnogim mjestima oslikani brkovi i brojka 300, podsjećanje na tri stoljeća od 1715. godine; prošlo ih je, evo, još šest, ali sunce i kiša ih nisu izbrisali. Vidjeh i nekoliko reklama „alkarske salame“; marketinški zgodno, ali da su alkari preferirali nekakvu salamurinu i na njoj postizali to što su postizali, čisto sumnjam.

Na jednom zidu plavocrveni natpis: Matić Ćaća u Sinju od 1687., tako se neki iz tog roda odlučio pohvaliti dubokim korijenjem u gradu. Popis originalnih natjecanja duži je od Alke, što pokazuje plakat koji popularizira prvenstvo Hrvatske u obaranju ruke, to je ono kad dvoje – obično dvojica, mada se nađe i poneko čvrsto žensko – naslone laktove na stol, uglave dlanove i svu snagu upru kako bi oborili ruku onog drugog. I jedan poštanski sandučić na kojem je ostarjela i reklama nekog lokalnog majstora za perilice, štednjake i hladnjake, a posljednje pismo ubačeno prije ko zna koliko desetljeća.

Ne fali ni znamenitih građevina, osim onih već spomenutih, a sve su fino i uredno obilježene, obogaćene tablama s kratkim tekstom, pa ostaje samo pročitati i, ako vrijedi, diviti se. Odmah ispod crkve i parkića s bistama bijeli se Palača Tripalo, išarana profiliranim vijencima i drugim ornamentima u kamenu, dovezenom čak iz Selca na Braču. Prijateljstvo draže mi od zlata, prijatelju otvorena vrata 1883., završava natpis postavljen na nju u doba izgradnje. Nešto se ruši i gradi iza nje, ograđeno je i izrovljeno, strojevi zakrčili sve, piše da će tu za neko vrijeme osvanuti hotel. Palaču Tripalo se ne smije pomiješati sa secesijskom Vilom Tripalo, okruženom povisokim kamenim zidom i kapijom od kovanog željeza, pa je i fotografiram tako, ispred ulaza u dvorište.

Treća značajnija građevina koja ima veze s Tripalima je Vila Vjera: bila je vlasništvo sinjskog veleposjednika i odvjetnika Ramagnola, a obitelj Tripalo ju je kupila kćerki Vjeri za miraz. Nije išlo baš glatko: Tripalo je malne plemenitaški rod, a Vjerin izabranik, neki Marko Buljan, od „običnog“ naroda, ali i – baš kao u pjesmi – od oca bogatog trgovca. Ku’će, šta će, pošalju je u Švicarsku, imaju oni para, ne trebaju im Buljanove. A kad su je sluge dopratili na odredište, poslali su pismo kako ih je u Švici dočekao niko drugi do Marko. I tako: nekad je u vili bilo veselo, ali više nije, budući da je sada u njoj sjedište ovdašnje porezne uprave.

Posebna je i Vila Danek, meni najljepša od svih „posebnih“, a razlog je jednostavan: doseljenik iz Poljske Adolf Danek nije žalio love da ima najljepšu kuću u gradu pa je, osim svega, pročelje ukrasio velikim skulpturama Karijatide i Atlanta. Nemam, naravno, pojma ko je sadašnji vlasnik, ali, gledajući skulpture, shvaćam da nešto nije u redu – dvokrilni prozor iza skulptura je, naime, novovjeki, ona neka plastika, aluminij, šta li je, a što god je, uraditi tako je grjehota.

I da: ne znam jedino što predstavlja žuta kuća u središtu stare jezgre, na početku Vrličke ukrase, ali je, uz Vilu Danek, najdopadljivija u gradu.

Spomenika sam već pobrojao, ali ni izbliza sve. Najvažniji „preskočeni“, u velikom parku, u ravni ispod najuže jezgre, iznad vodoskoka, zove se „Tri generacije“: trojica u sinjskoj narodnoj nošnji, pravilno raspoređeni, podigli i drže veliku alku. U parku je i monumentalni spomenik s kosturnicom poginulih boraca i ostalih ovdašnjih žrtava Drugog svjetskog rata, ali mu, po svemu, nije duga vijeka: nekad početkom Domovinskog rata je miniran i sreća je da je miner, izgleda, bio priučeni, a ne pravi, ali su na spomeniku svejedno ostale rupe kroz koje djeca bezbeli mogu ući kad se igraju sakrive.

Ne znam ko mu je autor, ali – na stranu ideologije – uopće nije loše osmišljen i izveden pa bi bila šteta ne poraditi na tome da ipak bude sačuvan. I da nije, trebalo bi se poštovati činjenicu da su samo na Sutjesci poginula 143 Sinjanina, da je ovaj kraj dao osam narodnih heroja te da je jedan Sinjanin, Ante Bakotić, povikom „Naprijed, drugovi“!, poveo logoraše u Jasenovcu u proboj.

Ima još jedanspomeničićvezan za NOB, jednostavna ploča na zidu iznad česme s petokrakom, 1941. i onim Kačićevim stihom s početka, o Sinju gradu, zlatnom buzdovanu.Voda teče iz stilizirane alke. Ovaj spomenik nije diran, neko se dobro dosjetio da će ga sačuvati povezivanje partizana sa starim tradicijama.

Spomenici vezani za Domovinski rat su, naravno, zdravi i čitavi, a glavni je onaj ispred zgrade Gradske uprave: jednostavan pravokutnik sa stiliziranim poljima hrvatskog grba, nezaobilazna Gospa i imena poginulih, među kojima su i trojica mojih prezimenjaka i generacijama dalekih rođaka. Blizu spomenika i neka moderna skulptura, od onih što ih radije zaobiđem.

U Muzej Cetinske krajine neću ući, ne što ne bih već što je oko njega sve puno zemlje i kamenja te zakrčeno strojevima i, za graditelje ne, ali za mene jest, u općem neredu, koji je dosad vjerojatno nestao. U Muzeju alke je sve o alkarima, ali je ovdje (gotovo) sve ostalo vezano za šire područje, uključujući i arheološke nalaze, kojih mi nikad nije dosta. Šta se može, zaključano, bit će bolje nekom drugom prigodom. Zato se strojevi mogu zaobići, makar jedva, pa se kružnim stubama penjem na Kamičak ili, kako ga ovdje često zovu, Grad. Utvrde su obično na najvišoj točki, a ovdašnja je u staroj jezgri, ali na stijeni podobro izdignutoj od okolnog terena.

Povezana je s Kvartirima pa je vojska iz vojarne začas mogla unutra, a datira iz 1712. godine, makar brežuljak ni prije toga nije mogao stajati ‘nako, neiskorišten. Idealno mjesto za promatračnicu, ne samo da se vidi čitav grad već i podaleko od njega, još više kad se promatrač popne na kulu sa zvonom na vrhu što je vjerojatno, čim na njemu, uz ostale ukrase, stoji i natpis koji u prijevodu s latinskog od Boga traži oslobađanje od gromova i lošeg vremena, služilo i za prevenciju protiv grȁda. Zanimljiv je detalj da je zvono izradila ljevaonica tršćanske obitelji Colbachini koja jedina na svijetu ima pravo upotrebe papinskog grba, stečeno od pape Leona XIII. 1898. godine.

S Kamička se odlično vidi visoko šiljasto brdo s ostacima stare utvrde, Gospinim kipom i crkvicom svetog Mihovila, kamo su Ramci, predvođeni fra Pavlom Vučkovićem, donijeli sliku Gospe od Milosti. Od utvrde nije ostalo mnogo, razorili je zemljotresi, a i vremena postala mirnija. Do vrha brda naiđe se na još jednu crkvicu te 14 postaja križnog puta na kojim se svojim radovima dokazalo 14 poznatih hrvatskih kipara.

Nego, nema ovaj putopiščić kraja, jer trebalo bi spomenuti i franjevačku gimnaziju, prvu u čitavoj Dalmaciji s hrvatskim kao nastavnim jezikom, eno je postrance Aleje divljih kestena, pa fontanu Petrovac i onu na Pijaci, a tek Veliki most na potočiću Gorućici, blizu Biljega, odakle alkarski konji počinju galopirati; kad ga je dao izgraditi, 1784., mletački providur EmilioCanalis pobrinuo se i za lijepo izveden latinski natpis, sačuvan do danas, kojim most namjenjuje „na ukras Sinju, udobnost putnika i korist trgovine“.

Sve to mogu samo spomenuti, neke druge znamenitosti čak ni to, ali je svaki zapis o Sinju nepotpun i kvrgav ako se zaobiđe župna crkva, ista ona što ju je, makar možda ne baš ovakvu kakva je danas,sagradio fra Pavao Vučković. Naravno da joj je osnovna namjena klasična molitvena, ali ništa manje nije zastupljena ni 1715. i ona velika bitka.

Predaja kaže da se fra Pavao sa svega 700 branitelja suprotstavio dugotrajnoj opsadi grada i napadima tisuća osmanlijskih vojnika, a koliko god je značilo njihovo junaštvo (mada, ako ćemo pošteno, u okruženju i nisu imali nekog izbora), presudna je ipak bila jedna žena u bijelom, Gospa, Sinjska ili Ramska svejedno. Elem, kad Osmanlije ”vidješe ženu u bijelom kako hoda zidinama Sinja”, odustaše od opsade i, uplašeni čudom, pobjegoše tamo odakle su i došli, u Livno.

Unatoč onodobnim zapisima, naravno da nikad niko neće razoputiti što je od te predaje istina, a što mitska planina, od duga vremena izrasla u neku vest sinjskog Mount Everesta, jer, primjerice, zvuči – na stranu čuda i to što je ona Gospina slika, Majka od Milosti, cijelo vrijeme bila u utvrdi, u onoj crkvici svetog Mihovila – podatak da su Osmanlije pobjegli tako panično da su za sobom ostavili ne samo komoru već i čak 10.000 mrtvih. Ali dobro, nije to više ni važno, a Gospe eno u crkvi, na počasnom mjestu, toliko štovane da je od stalno prisutnih vjernika teško ujagmiti i samo koju sekundu da bi se napravila fotografija. Nije danas nikakav poseban blagdan, samo najobičnija nedjelja, ali je crkva puna pa ću morati navraćati još dvaput dok se konačno ne ukaže malo prostora. Gospa je okrunjena zlatnom krunom, skovanom, nakon velike pobjede, u Veneciji, a u dnu se i sad dade pročitati ono In perpetuum coronatatriumphat-Anno MDCCXV.

Bitka je prilično detaljno prikazana već na vratima, ustvari čitava povijest, od dolaska Ramaca u Sinj, a opet je u pitanju Stipe Sikirica. Naravno da je, ovdje pogotovo, glavna Gospa. Na blagdan Velike Gospe dođe toliko naroda da je to, kažu, teško usporediti s ičim drugim, možda s onom gužvarom na dubrovačkom Stradunu kad iskrsne nekoliko kruzera pa policija mora regulirati promet pješaka. I svi hrle Gospi pa se sveti Franjo, Josip i Ante, koji u crkvi također imaju svoje oltare, osjećaju k’o siročići.

Eto, pa otiđi iz Sinja, a da ti još danima povremeno pred očima ne zaigra čudesna Gospina slika i alkari s kalpacima od kunovine i čelenkama od čapljina perja, da ti oštra sablja u sekundi ne presiječe misli… Pa se duhom, mada si već ko zna gdje, opet nađeš u Sinju…

Milo JUKIĆ/bljesak.info