Svi njegovi planovi počinju od toga da u prvome krugu mora eliminirati Kolindu Grabar-kitarović da bi u drugome krugu pobijedio Milanovića i vratio domoljubnu desnicu na vlast, piše Vecernji.hr.

Između toga da i on bude predsjednički fikus u državi koja proizvodi krize, ili da odbaci sve dosadašnje neuspješne sisteme vladavine, Miroslav Škoro odlučio se za povratak tuđmanizmu. Jasno, s njime u ulozi moćnoga predsjednika. Dobije li povjerenje naroda, on će vlast vratiti na Pantovčak, gdje je stolovala do Tuđmanove smrti. Ne bi, kao Mislav Kolakušić, uzeo sve funkcije u svoje ruke, zna dobro da taj put vodi u apsolutizam, ako ne u diktaturu, s kojom se dosad nitko nije usrećio.

Škorina metoda vladanja bila bi puno sofisticiranija; on bio počeo s promjenom Ustava, da se zna tko je na čelu Hrvatske, a onda bi institucije podredio predsjedniku države, tj. sebi: stavio bi se iznad Vlade, jer bi je mogao pozivati na red (i rad), čak bi smio sazivati referendum bez njezine suglasnosti; bio bi i iznad parlamenta, jer bi imao pravo (privremenog) veta na svaku saborsku odluku dok je ne potvrdi Ustavni sud (što ne bi bilo sporno, kad bi suci bili neovisni); a ne bi bio podređen ni pravosudnoj vlasti jer bi predlagao članove najvišega sudskog tijela. Ukratko, ostvari li Škoro plan kojim pored pjevačke pogače traži političkoga kruha, on će sistem prilagoditi sebi, umjesto da se on prilagođava sistemu. Prve Škorine mačiće ne treba prerano bacati u vodu. Marketinški, glazbenik s titulom doktora znanosti uspio je, možda i iznad očekivanja, osvojiti Hrvatsku prije nego što je osvojio vlast. O čemu se priča, čak i na državni blagdan? O Tuđmanu i o Škori! Politički, predstoje mu velike borbe, prije svega da uvjeri političke sladokusce da s tolikim apetitima za vlast nije opasan za demokratsko zdravlje nacije; od njegova se voluntarizma i ustavnim stručnjacima kosa diže na glavi. Utvrđene demokratske granice između zakonodavne, izvršne i pravosudne „sfere“ mogle bi se pretvoriti u Bermudski trokut kojim bi kružile ozbiljne opasnosti za demokraciju, sve do sukoba između triju grana vlasti, potencijalno i do ustavne krize. Ali, Škoro se ne obraća elitama, on misli – i govori, ne bez dokaza – da su elite upropastile državu i osiromašile narod; on se obraća onima koji ga ne razumiju i traži od njih podršku za projekt državne vlasti u kojoj će se plesati onako kako on pjeva.

Ponavlja li se to svježa hrvatska politička povijest o ljudima proviđenja? Zapamćeno je da je Franjo Tuđman djelovao spasiteljski; na autokratski način, ali u demokratskom ambijentu: nitko ne može osporiti da je Sabor donosio velike odluke za državu, da je Vlada vladala gospodarstvom i kad je griješila (oko privatizacije, recimo), a da su sudovi, i to treba reći, žmirili kad je trebalo poštedjeti nekoga, ili nešto. Mlada hrvatska demokracija daje i dobrih i loših primjera kako se mogu upotrebljavati i zloupotrebljavati državne institucije. Bi li Miroslav Škoro mogao djelovati drukčije, demokratskije, a da se oslanja (samo) na narod, nametnuti se institucijama a da ne ugrozi njihovu samostalnost, (u)gušiti političke stranke a da ne izazove zastoj demokratskoga života.

Zagonetni lanseri

Kakve su takve su, institucije „rade svoj posao“ a političke stranke, kakve god i one bile, stoje između naroda i vlasti kao priznati medij za izražavanje i obranu različitih interesa u društvu i u državi. Antički ideal o vladavini naroda nigdje nije ostvaren; političke stranke u modernoj demokraciji postale su zamjenski surogat za vladavinu naroda, zato što su dobro organizirane, što su masovne, što „nose“ vlast, što daju „kadrove“ i što vlast u određenim ciklusima podvrgavaju verifikaciji građana. Ako je netko pomišljao na to da je Škoro pao kao meteorit na hrvatski politički teren, mogao se razuvjeriti i prije nego što je glazbenik službeno objavio svoje političke planove. Nije on potpuni novak u politici, ali je od prve obilježio svoj prostor i postavio na njega svoje prometne znakove. Ne bi se, na papiru, vozilo ni lijevo ni desno; kad krene, prednost bi mogla imati jedna, tj. njegova strana. U Hrvatskoj bi se zacijelo moglo naći još kandidata za Pantovčak koji su popularni, kompetentni i uspješni kao Škoro koji je sve dosad živio sretno izvan grane na koju se želi popeti. Njemu mora biti poznato da u politici može izgubiti više nego što je dobio na estradi. Škoru su lansirali nepoznati izvori u anketi koja je postigla prvi cilj time što je skrenula pažnju na nesistemskog ili antisistemskog kandidata, prije nego što je sam sebe uspješno lansirao u red mogućih predsjednika države. Lansiranje je uspjelo, što ne jamči da će satelit mirno sletjeti na Pantovčak.

Svi su mogli vidjeti da je Miroslav Škoro krenuo s velikim ambicijama i da s njime svi moraju računati. Zorana Milanovića upozorio je na to da nonšalancijom i improvizacijama neće proći pored njega koji se, školski, priprema za svaku gestu i za svaki zarez u javnome nastupu; u prvih pet minuta toliko je bio sugestivan kao da je izišao iz glumačke radionice i s kursa iz retorike. Kolindu Grabar-Kitarović je opomenuo da nije gospodarica na desnici da bi mogla mirno promatrati kako joj se tamo mota priučeni diverzant, obučen u kostim prvog hrvatskog predsjednika; siguran je u sebe, kao da je on pet godina proveo na Pantovčaku. A Mislavu Kolakušiću usputno je namignuo, da znade da i on konja za populističku utrku imade, i da je spremniji od njegova. Škoro zna što je scena i dok ne pjeva: ima kod njega patetike, kao da prvi put tepa „Milo mije“, ima i dramatike, kao da stoti put traži „Ne dirajte mi ravnicu“. Ostatak teksta pročitajte na portalu Vecernji.hr.