Smiraj (Uz blagdan Svih svetih i Dušni dan)

Tamo negdje daleko, iza zvijezda,
potražih svoj smiraj, svoj dom,
tamo gdje obrisi beskraja grle
probuđena sunca,
tamo gdje mjesečina svečano
koraca plavetnilom.

Tamo negdje daleko, iza činjenica,
gdje ne stežu obziri i mis,o ne boli,
potražih smisao, potražih dom.
Ovdje me ovija milost
i nemoć se moja ne stidi.
Jer moje su oči zastrte tamom
i znam da se samo srcem jasno vidi.

Tamo negdje daleko, gdje istina rosi,
pronađoh smiraj, pronađoh dom.
Ovdje gledam bez krinke,
srcem punim čežnje,
dubinom svoje rasplamsale duše.
I prosipa se svjetlost na moju nemoć –
Netko dotiče moj strah,
Netko me zove imenom.

Kaja Beljan/Tomislavcity