Kad rujan obuče svoje novo ruho satkano od najljepših nijansi, umivenih blagim povjetarcem i jesenskim kišama, kad gorski potoci glasnije zažubore, začuje se poznati zvuk malih koraka kako veselo gaze školsko dvorište.

Uvijek su dječji koraci bili najljepši zvuk za one koji vole osluškivati. Ima u njima radosti, strepnje, iščekivanja, mudrosti, nadanja i nepatvorene ljepote.

Naravno, sve se manje znamo diviti, nekako smo  se više spremni „daviti“ kad je škola i školstvo u pitanju. Ali, samo smo ljudi, zaokupljeni zbiljom koja je kažu „teška“, ili samo tako pričamo? Kao da smo postali alergični na dobro i lijepo, a ima ga oko nas, ima!

Gledajući male prvašiće kako se spremaju za školu, uistinu se možemo diviti. Fascinantan je sjaj u očima male djevojčice kad prima u ruke prvu školsku torbu. Prekrasan je taj osmijeh, urešen palim zubićima, iz kojeg se zrcali čista dječja sreća. To trebamo vidjeti.

Odlazeći u sjećanja na davni prvi školski dan, zaključim kako se svašta promijenilo, hvala Bogu, nabolje. Ali, osjećaji i nadanja maloga učenika su slični. Susret s prvom učiteljicom? Sklapanje novih poznanstava i sjedanje u školsku klupu. Trenutci koji se pamte. Treba ih učiniti lijepim.

Sjećam se svoje prve učiteljice Emilije, širokog i toplog osmijeha. Prve pjesmice kojom je probudila radost malih đaka „Koka kokodače – kokoda, kokoda; jadan dječak, nije šala, postao je danas đak.“

Sjećam se drvenih klupa u kojima smo se tiskali jedno do drugoga, bilo nas je puno. Stidljivo smo se smješkali jedni drugima i zagledali se u odjeću, u prve bukvare, kao i sada. I tada su neki imali nove knjige, a neki stare, naslijeđene. Nije u toj dječjoj radoznalosti bilo ništa loše. Pogledima smo istraživali, upoznavali novi svijet u kojem je učiteljica bila na prijestolju.

Treba pustiti djeci da na prijestolje svoga kraljevstva stave učitelje. Jednog dana, kad nauče više, stavit će na to prijestolje vas, svoje roditelje. Nemojte olako poljuljati ljestvicu njihovih vrjednota, naravno – zbog njih, a ne zbog učitelja. Nitko ne bi trebao narušavati taj poredak. Učitelji su važna bića u dječjem svijetu. Manje je bitno kakvi su? Djecu svejedno odgajaju roditelji. Učitelji im ne će odnemoći, dapače.

Ne treba prigovarati zbog troškova na svoju djecu. Troši se na svakojake gluposti. Pokušajmo prvi školski dan biti veseli i zahvalni. Zahvalni za nove udžbenike što će dočekati na klupama male školarce. Mi stariji ne pamtimo takve prizore.

Zaštitimo male glavice od sveprisutnog prigovaranja i ogovaranja. Pokažimo im kako je škola njihov drugi dom i kako su sretni što je imaju.

Stavimo našim školarcima osmijeh na lice i potrudimo se zadržati ga. Neka im je sretno!

Iva Bagarić/Tomislavcity

Foto: Arhiv