Isuse moj, hvala ti! – tim riječima i s najdubljom zahvalnošću kojoj sam svjedočila i koja dirnu srce do bola, stogodišnja baka Bosiljka Krišto, rođena Dilber, uzima vilicu i prinosi komadić torte k ustima. I ne bi me ta njezina rečenica vjerojatno tako dirnula i zadivila da nisam koji trenutak prije toga s njom razgovarala i upoznala kakav je iznimno težak život imala.

Rodila je petero djece, a troje ih je umrlo u ranoj dobi. Kad je rodila kći, muž je te noći 1948. odveden u Zenicu gdje je četiri godine bio u zatvoru, a jednoga su joj brata izmasakrirali o čemu su, kaže, pisali povjesničar Jure Krišto i fra Robert Jolić.

– Nisam imala ni šibice, ni čim se ugrijat’, ni čim posvitlit’, ni čim ušit’… Uvi’k sam sama morala nosit’ brime – bilo u drva, bilo u mlin. Kruv sam kuvala od mekinja, a tepsiju sam podmazivala voskom; a kad mi je čovik doš’o iz zatvora nije u kući naš’o ni kilo brašna.

Muž Jure je po dolasku iz zatvora počeo raditi u rudniku ugljena u Vučipolju, a nije imala nikakvu pomoć pa ni od onih koji su bili boljega stanja. Čak su je, veli, i ismijavali. Prošlo je dosta dok se muž Jure nekako nije “snašao” za pasoš, jer mu ga u bivšem sustavu nisu davali, pa je otišao kratko na rad u Njemačku. Poslije su malo lakše živjeli, kazuje nam baka Bosiljka čije je muž umro prije 20 godina.

Zbog teškog tereta koji je podnijela već prije 40 godina počela je osjećati jake bolove u nogama, a zadnjih pola godine je u invalidskim kolicima.

O muci koju je doživjela zbog proživljenoga siromaštva, premetanja i spaljivanje kuće od strane partizana, govori i činjenica kako je godinama bila u strahu od njihovoga povratka te kako se i dandanas u noćima, kada ne može zaspati, vraća na te događaje.

– Ne daj Bože dočekati nikomu u životu što sam ja dočekala od partizana. I ja i svi moji su volili Hrvatsku k’o svoju dušu. Kad su došli naši – ja uvik kažem naši, imamo sve, a dok su bili partizani nije bilo ničega. Danas je, Bogu hvala lakše, imam osam unučadi, osam praunučadi, jedno praunuče od 4 miseca i jednu prapraunku od 1,5 godine.

– Ona i praunuče zajedno imaju sto godina, dodaju nam u šali bakini potomci, ali i nadomeću da baka Bosiljka ima i šest pranevjesta.

Danas živi sa 76-godišnjim sinom Ivanom, a kći Mara (71 godina) je u Mandinu Selu, i unatoč tomu što je i sama u zreloj životnoj dobi, rado bi da je majci bliže i da joj češće može doći.

Zahvalna je baka za svu pomoć svoje djece i unuka, a nama rado pohvali i susjede Ljilju i Anu koja su joj je također od pomoći.

– Nisam nikad pomislila da bi’ mogla doživit’ ovoliko godina. Nisam mislila na zdravlje, a u siromaštvu sam živila, ali Bog je dao tako. Možda mi je Isus to odredio onda kad sam se rodila, kaže ova iznimno pobožna žena koja dnevno izmoli i po 20 krunica.

– Uvik molim Boga da mi bude na pomoći, ne samo meni nego svom narodu. Svako jutro izmolim krunicu za svoju dicu, svećenike, redovnike, redovnice, biskupe, nadbiskupe, oca Franju. Molim: Gospe moja svačija si majka, svega naroda! I fala ti Bože, što god počnem moliti, pomogne mi.

Molimo da fotografiramo njezine ruke istetovirane križevima. U njima su joj danas dvije krunice, a jednu je primila upravo za današnju prigodu.

U prave ruke!

Uobičajeno u ovim prigodama od vremešnih ljudi se traži da kažu čemu zahvaljuju svoju dugovječnost. Iz ranije napisanoga jasan je bakin odgovor. A za one kojima to nije dovoljno, možda taj „recept“ otkriju u ovim riječima bake Bosiljke.

– Ne volim meso. Uzmem malo jogurta, a najslađi mi je kruv. Sve mu hvala, ali kruv je ‘rana.

Zahvaljujem obitelji Krišto na pozivu da ovaj trenutak podijelimo s njima i našim čitateljstvom, a našoj slavljenici, naravno, sretan rođendan sa željom da njezine brojne molitve budu uslišane!

Zora Stanić/Tomislavcity