STO GODINA SAMOĆE

Lice mi je suha ribarska mreža,
Na kojem osjećam tvoje prste od gipsa.
A duša je žuta, raspukla dunja,
Imam oko sivo od prašine, ružičasto sja,
na vene mi sleti grlica mlada.

Moja sjena postade živi, što hoda kip,
grlica mi u naručju, prolazim kroz zid.
Držim u rukama ključ života,
bogat sam ko crkveni miš, zlato sja.

Sa tornja se čuju minute sata,
Iz blata konji izvlače trupce hrasta.
Nebom lete glinene ptice,
Negdje, u susjedstvu, se čuje graja djece.

Zle misli su nasukani brod,
Pomozi mi, Bože, da dodirnem svod.
Prosjak mi dade korpu bez riječi,
nije se rodio tko dušu liječi.

Mrtvac danima leži na odru,
Zamjerio se živ svojim jaranima,
nema ga tko odnijet u “lodju”.
Od nedraga luta izgubljeni pas,
čuje se violina u kasni sat.

Nebom jurimo ja i Vranac gizdav,
u čistilistu mi nude lozu za dinar,
pita me putnik kud vozi pruga ova,
rekoh mu do pakla, bez povratka.

U meni stanuje sto godina samoće,
tvoji skriveni pogledi i mlade godine
i duge neponovljive, od ljubavi minute.

Ne kuca više na zidu ura,
U snove mi dođe Bezimena cura,
djevojka crne kose i bistrog oka.

Srce mi je teško ko mlinski kamen
Prekrstih se desnom i rekoh Amen,
kad uz njene meke, bijele skute
ne vidim dječaka i ne čujem plača.

Kad sam sam i odlutam mislima,
u najboljem sam društvu, što znam.
Osedlat ću Vranca i odgalopirati daleko,
Bez traga i glasa, ko neželjeno čedo!

U meni stanuje sto godina samoće,
I Sibirske crne šume, stepe od hladnoće.

Milan Bojkić, Basel, 1.10.2019./Tomislavcity

Foto: Ilustracija/PacosRulz