Piše: Ante Matić – Borčanac

Ovoga puta pišem o jednom našemu čovjeku, koji je zaslužio poštovanje od svih nas koji smo živi. Ako uspijemo doći do istine svi zajedno; ja koji ovo pišem i vi koji čitate duvanjski portal, učinit ćemo dobro djelo i otet ćemo zaboravu jednog ljudinu i junačinu iz našega kraja. Na 357. stranici Meštrovićaeve knjige: USPOMENE NA POLITIČKE LJUDE I DOGOĐAJE, piše ovo.

PRIČA IZ RATA

Kako su Đilas i Popović Crnogorci, od prve smo razgovarali kao da smo iz istoga kraja, prirodno i nenamješteno, kao da nas ništa ne dijeli. Razgovor je tekao u prostonarodnom, ali istodobno otmjenom tonu, što je Crnogorcima prirodno. Popović je čuo da radim spomenik vladiki Radi, pa me je potražio u Syracusi, da nešto pobliže dozna o spomeniku i da mi izreče radost što radim spomenik njegovu velikom užem zemljaku. Razgovarali smo o Njegošu, čije je djelo veoma štovano, bez recitiranja stihova kao što to Crnogorci često rade, te bez pretenzija da on spjev, budući je Crnogorac, bolje poznaje ili osjeća nego koji od nas. Niezbježno je bilo da se dotaknuo borbe i stradanja iz rata, borbe sa strancima, a još više one međusobne, između partizana i četnika, a osobito između ustaša i partizana. Pritom nije ni žrtve ni hrabrost, bilo jednih bilo drugih, niti veličao, niti podcjenjivao. Dapače je u više navrata podvlačio ustašku hrabrost, bez obzira u kom su kad broju bili jedni ili drugi. Jedna epizoda mu se je posebno usjekla u pamćenje:

– Bilo je nedaleko Duvna, gdje smo se sukobili s ustašama. Njih nije bilo mnogo, najviše oko trideset, dok je nas bilo tri puta toliko. Razvila se žestoka borba, te je bilo žrtava s obje strane, a ustaše, kad su vidjeli da će svi izginuti, borili su se kao lavovi i izginuli do posljednjega, ne htijeći se predati. Ostao j svega jedan, visok kao hrast u isječenoj šumi, te je pucao dok nije i posljednji kuršum istrošio. Ali ni tada nije ustuknuo, nego je stajao. Kad smo mu vikali da se preda, on je uzvraćao: „Hrvat se živ ne predaje. Ovo je moja zemlja, moja djedovina, a vi ste uljezi. Pucajte, oborite me, jer više nemam streljiva.“ Prestali smo da u njega sama gađamo i nastavili da ga nagovaramo da se preda, dok je on to s ponosom i gađanjem odbijao, govoreći:“ Ubijte me, skotovi.“ Mi smo sjeli i gledali ga hoće li se odlučiti da se preda, ili da bježi. On je, međutim, stajao razgolio prsa i doviknuo:

– Ubijte!

– Zar ne vidiš da nećemo. Gdje ti je kuća?

– Sat hoda odavle.

– Hajde kući!

Uputio se polako, bez riječi. Nakon mjesec dana je došao k nama s izjavom: „Ustaša sam i to ću ostati, ali kad sam vidio Talijane u Tomislavgradu, uputio sam se k vama da ih gonimo.“

Borio se s nama rame uz rame i nakon dva mjeseca poginuo.

Eto tako je partizanski prvoborac K. Popović pričao Meštroviću o junaštvu jednog našega Duvnjaka. Čudno je kako mu nije naveo ime i prezme i selo iz kojega je, pa bismo danas znali tko je taj junačina iz duvanjskog kraja. Čudno, kako je tako brzo poginuo. Kladio bih se u kilo avana, da nije dobro čuvao leđa. Ajmo zajednički odgonetnuti: tko je bio naš ustaša i „partizan“ o kome Popović kazuje i divi se njegovu junaštvu. Ako netko dozna ime i prezime tog našega junaka, neka javi na duvanjski portal ili moj e-mail: antemnat@gmial.com. Bit ću mu zahvalan i otet ćemo zajedno zaboravu junaka iz duvanjskog kraja.