Nedavno sam objavio neki zapis koji je više bio „usmjeren na katoličku publiku“ pa uočih da to prate i muslimani (pišem malim slovom jer mislim na opću imenicu koja označava vjersku pripadnost), što me osobito obradovalo.

Piše: Krešimir Krišto

Zašto me obradovalo obična objava na tzv. društvenim mrežama? Jednostavno zato što je to normalno da se susjedi jedan prema drugom odnose susjedski neovisno o njihovoj vjerskoj pripadnosti! Drugi razlog jest tradicija koju pamtim kao kvalitetan suživot ovih dviju vjerskih zajednica. Upravo bih želio nešto više zapisati o toj tradiciji. Ovdje namjerno govorim o odnosu muslimana i katolika zanemarujući njihov nacionalni identitet, jer on ovdje nije važan. Na kraju ovog članka prenosim neka razmišljanja o današnjim migracijama za koje mnogi smatraju da nisu samo bijeg od rata i siromaštva nego da se već vide naznake nekih drugih ciljeva.

Rodio sam se u selu Stipanjići, u kojem sam i nastavio živjeti petnaest godina (ovo razdoblje se može produžiti za povremene dolaske i trajnu vezu s mojima i rodnim zavičajem), u kojem je bilo manje muslimana (oko 1/3), a ostalo su bili katolici. Kuće muslimana bile su grupirane u dva zaseoka: Ramići i Hadžići te nekoliko kuća u Potoku i dvije među Leutarima. Muslimani su u zaseoku Hadžići imali svoju bogomolju, a katolici je nisu imali sve do 1972. god. Socijalni odnos mjeren svakodnevnim životom bio je posve normalan, jer je svaki član muslimanske zajednice prolazeći pored katolika pozdravio s „Pomoz Bog“ na što bi katolik odzdravljao „Bog te pomogao“. Potom bi uslijedila pitanja: kako si Ante, čuješ li za dicu, kako ti napreduje litina itd., što su bila pitanja koja je postavljao i katolik katoliku kao i katolik muslimanima s istim pozdravom („Pomoz Bog“). U slučaju rješavanja bilo kakvih posudbenih potreba to se rješavalo bez obzira na pripadnost pojedine osobe muslimanima ili katolicima.

Kuća u kojoj sam ja rođen bila je smještena uz cestu na križanju putova prema Duvnu te prema Livnu, odnosno Splitu pa prema polju i samom selu zbog čega je (kao raskrsnica putova) bila često izložena opisanim potrebama. Sve je funkcioniralo bez ikakvih poteškoća. Dakle, iz ovog kratkog opisa može se jedino zaključiti da su odnosi bili takvi kao da su se odvijali između obitelji iste vjerske zajednice. Naravno, obitelji koje su bile bliže jedni drugima imali su više razumijevanja jedni prema drugima kao i više nesporazuma, što je opet razumljivo jer je to pojava koja je prisutna zbog međusobne blizine pri čemu najvišu ulogu imaju pojedini karakteri a ne vjerska pripadnost.

Međutim, postojala je i jedna pojava koja zavrjeđuje dublju sociološku analizu za koju ja nisam kvalificiran pa je ovdje samo navodim nadajući se da će netko od muslimana na ovo reagirati. Ja im unaprijed zahvaljujem neovisno o tome hoće li se oni sa mnom složiti ili ne. Dopuštam da mogu biti u krivu s nekim kvalifikacijama zbog dužine odsustva iz mog sela i opisanoga suživota. Dakle, u selu je postojala zadruga (komunistička ostavština nasilnog formiranja zadružnog života), odnosno jedna prizemna kuća koja je dugo služila seoskim zabavama, nakon što je prestala služiti zadružnoj trgovini i potom trgovačkoj radnji mješovite robe u kojoj su se prodavale razne potrepštine za selo. U toj zadruzi tijekom zime (čini mi se samo zime) održavala bi se zabava mladeži. Na tu zabavu dolazili su isključivo katolici. Katolici su držali i ključeve zadruge. Kada bi se netko od muslimana ženio, zatražio bi ključeve koji su se predavali bez ikakvih potpitanja ili uvjeta. Na muslimansku svadbenu zabavu katolici nisu navraćali. Ova razdvojenost može se tumačiti kao bježanje od moguće zaljubljenosti mladih što se kosilo s vjerskom sviješću jednih i drugih.

Drugu zanimljivost koju vrijedi zapisati jest gradnja katoličke crkve kod Ankine kuće ili kod Topalovog (h)ana. Seoski predstavnici s nadležnim župnikom u Duvnu odlučili su sagraditi crkvu na livadi ispod ceste, nasuprot Ankine kuće. Skoro sve livade na Duvanjskom polju su bile vlasništvo više osoba, gdje su se u nekim površinama javljali zajedno vlasnici i muslimani i katolici (to su tzv. begovine ili kako se sve nisu zvale?). Predmetna površina za buduću crkvu bila je zajedničko vlasništvo i katolika i muslimana (ne znam točan odnos, ali mi se čini da su muslimani imali manji udio u tome). (Govoreći o vlasništvu livada kao i izmjeni „vlasništva“ ili korištenja, odnosno kosidbe livada je zasebna tema koja zavrjeđuje posebnu analizu, za što je danas vrlo malo znalaca koji bi mogli doprinijeti kvalitetnom opisu ove zavrzlame: kada je koja livada pripadala jednima ili drugima; znam za jedan slučaj gdje su moji dobivali pravo koševine u Demerovači svakih osma godina). Ovdje je važno istaći da su muslimani koji su imali određeni udio u vlasništvu livade na kojoj se trebala graditi crkva, odmah nakon što su bili upitani dali suglasnost za gradnju i odrekli se bilo kakvih naknada za njihov udio na potrebnoj površini dotične livade! Drugi događaj koji vrijedi istaći jest dovoz kamena za crkvu. U to vrijeme još su masovno u uporabi bila zaprežna kola. I prva kola kamena za crkvu dovezao je musliman Bajro Lisić (naravno, iz Stipanjića)!

Treća zanimljivost koju vrijedi zapisati jest rat u BiH. U ovom slučaju radilo se o nesretnom ratu između muslimana i katolika u Bosni, srećom relativno kratkom. Veći dio katolika duvanjske općine bio je angažiran u tom ratu koji se odvijao na rubnom području Bugojna, Uskoplja, Rame, odnosno okolnih brda. Stipanjićki muslimani su masovno otišli u Njemačku i navodno su neke njihove obitelji ostavile i krave u štalama s velikom neizvjesnošću što će s njima biti. Katolički susjedi su nastavili hraniti krave svojim muslimanskim susjedima, zadržavajući ih u njihovim štalama. Kada su se izbjegli vratili svojim kućama zatekli su sve „na uzgoru“.

Navedeni primjeri dobrog suživota u Stipanjićima su poželjni u svakoj zajednici gdje žive ljudi različitih vjerskih opredjeljenja. Međutim, u posljednje vrijeme pojavile su se migracije stanovništva s Bliskog istoka i dijela sjeverne Afrike, koje se žele naseliti u EU. Ovaj proces traje već nekoliko godina pa se može o njemu govoriti na temelju događaja koji su vezani s pojavom ovih migranata u raznim sredinama. Mnogi intelektualci se osvrću na ovaj proces u kojem vide da jedan dio ljudi bježi iz bijede nastale ratom, ali se sve više bilježi da ovi razlozi nisu samo posljedica rata i neimaštine nego nekih drugih ciljeva koji će u dogledno vrijeme utjecati na suživot na područjima gdje se nastane ovi migranti kao svojoj ciljanoj destinaciji za trajan boravak. O tome je dr. Ivica Šola napisao jedan vrlo zanimljiv članak, čiji link dajem u nastavku: Kamenjar – Ivica Šola: Zašto invaziju iz islamskog svije nazivamo migracijom.

Iz članka se posve jasno vidi da će suvremene migracije prema europskim zemljama imati posve duge ciljeve od bježanja iz zemalja zahvaćenim ratom ili onih gdje rat nije počeo ali su opterećene raznim negativnostima pa i mogućim ratovima u dogledno vrijeme. Prema tome, ovo nije samo trenutna pojava nego proces koji će još trajati, jer ima svoje korijene i ispod našeg podneblja pa gosp. dr. Ivica Šola naglašava:

„Zato ponavljam, radikalizacija islama u BiH na temelju koncepta Dar al-Kufr počela je još u Jugoslaviji sedamdesetih godina, kada je Alija Izetbegović napisao panislamistički, protuzapadni spis “Islamska deklaracija”, koji je do danas programski okvir politike i njegova sina Bakira, lutke na koncu islamskih radikala od Turske do Saudijske Arabije. Ne čudi stoga što je iznova tiskana devedesetih.

U njoj rahmetli Alija jasno kaže: “Prvi i najvažniji takav zaključak svakako je zaključak o nespojivosti islama i neislamskih sistema. Nema mira ni koegzistencije između islamske vjere i neislamskih društvenih i političkih institucija.” Zato je bio za građanski ustroj BiH, dočim njegov sin Bakir doslovno, prema Hrvatima u Federaciji, provodi ove riječi svoga oca“.

Prema ovom pisanju, koje nije samo Šolino nego se on poziva i na islamske intelektualce, proizlazi da je razumno očekivati da se muslimanski svijet u Bosni i Hercegovini izjasni o ovakvom viđenju opisanih migracija te da zauzme jasne stavove koji će osigurati atmosferu suživota u svim sredinama koja je opisana u selu Stipanjićima. Dr. Šola zaključuje svoj članak ovako : „Dakle, što se tiče migracija, nazovimo ih pravim imenom, invazija. Ako to kažu islamski intelektualci poput Abderrahmanija i drugih (Mohamed Arkoun, Muhhamed Shahrour, Ferhan el Maliki…) koji žele korjenitu reformu svoje religije, islama, valjda znaju što govore. Ili su, možda – islamofobi!?

Moguće napetosti i probleme zanemarimo, osobito one sitnije prirode, kao pojave koje su svuda i kod svakoga moguće uključujući i kod istih vjerskih uvjerenja“.

Kada se politička kriza u BiH stavi u kontekst migracija o kojima piše dr. Šola jasno se uočava da je ta kriza prateća pojava istog ili sličnog cilja i da bi muslimanski svijet primarno u BiH morao preispitati svoj odnos prema nositeljima bošnjačke politike u BiH koja već godinama ne rješava probleme nego ih sve više problematizira i po svemu sudeći dovodi u isti kolosijek koji je opisao dr. Šola. Razumno je očekivati da se odgovarajuće muslimanske elite koje prate ovakve događaje o ovome očituju na način koji je primjeren intelektualnom komuniciranju. Bilo bi, u najmanju ruku, nepoželjno ako bi se na ovako gledanje otvorila paljba neprimjerenih kvalifikacija sve do krajnjeg primitivizma.

Prema tome, pogledajmo otvorenih očiju u sve ovo što se danas događa s migranitima i potražimo mogući izlaz za sve one koje s razlogom bježe od bijede i rata, ali i za one koji kreiraju ovakve procese treba reći da to narušava naš suživot i da ga ne želimo pogoršavati ako ga, u ovom trenutku, ne možemo poboljšati.

Foto: Stipanići Facebook

 


Napomena: Tekstovi i kolumne objavljeni na portalu ne izražavaju nužno stavove i mišljenje uredništva portala, već su osobni stavovi autora.