Svečanim euharistijskim slavljem, koje je u petak, 7. svibnja u splitskoj prvostolnici sv. Dujma predvodio splitsko-makarski nadbiskup koadjutor mons. Dražen Kutleša, Splitsko-makarska nadbiskupija i grad Split proslavili su svetkovinu svoga nebeskog zaštitnika sv. Dujma, biskupa i mučenika prvih kršćanskih stoljeća, piše Ika.hr.

Pozdravnu riječ na početku misnoga slavlja uputio je domaćin splitsko-makarski nadbiskup i metropolit Marin Barišić pozdravivši predvoditelja slavlja i sve nazočne (nad)biskupe, provincijale, svećenike, provincijalke, redovnike i redovnice, gradonačelnika grada Splita, predsjednika Gradskoga vijeća, splitsko-dalmatinskog župana, rektora splitskog Sveučilišta, ravnatelja Kliničkog bolničkog centra, predstavnike znanosti, društvenih, civilnih i vojnih vlasti i institucija, hrvatske branitelje i obitelji poginulih hrvatskih branitelja.

Budući da je ove godine radi pandemije koronavirusa i epidemioloških mjera otkazana tradicionalna procesija, misa na Rivi i brojne manifestacije koje prate Sudamju, nadbiskup Barišić je naglasio da ovogodišnja proslava svetoga Dujma poziva na još veću međusobnu povezanost, „lišena pozornica, stvari, cijena, igračaka, poziva nas na još važniji red, ne izvanjski nego duhovni, red srca i duše. Priželjkivani je to red sklada i ljepote odnosa u našim obiteljima i društvu: sklada i zajedništva različitih uloga, stranaka, institucija; harmonija vlastitih interesa i općeg dobra, svoga standarda i osjetljivosti na potrebe drugih; povezanosti molitve i rada; usklađenosti riječi i djelâ, vjere i života; svjedočki red, ljepota i sklad nedjeljnog euharistijskog slavlja i tjednog svakodnevlja.“

Umjesto tradicionalne procesije i nošenja poprsja našega zaštitnika, nastavio je Dujmov 107. nasljednik, „u našoj duhovnoj procesiji otvorimo se Božjoj ljubavi koja je nosila svetoga Dujma. Neka nas, osobno i zajedno ista ljubav ražari i ohrabri da nas nikakve okolnosti ne slome ni prijetnje udalje od vjernosti Kristu Gospodinu, kao ni od ljubavi prema braći ljudima. Njegov primjer života u vjernosti Bogu i ljubavi prema bližnjemu neka nas povede Onomu koji je bio snaga Dujmova svjedočenja Radosne vijesti i života.“

Pozvao je sve nazočne, kao i one koji misu prate posredstvom HRT-a, Laudato TV-a, Radio Splita, Radio Marije i svih drugih medija, da u slavlje Kristove spasonosne žrtve ljubavi uključe sve duhovne i materijalne potrebe Grada Splita i Domovine, „sve naše periferije, izoliranosti, ranjenosti, osamljenosti, nezaposlenosti, podjele, bolesti na duši i tijelu. „Vođeni snagom Božje ljubavi i nadahnuti primjerom svetoga Dujma, od izvora i temelja novosti života, želimo naše zemaljsko hodočašće učiniti procesijom mira i pomirenja, zajedništva i solidarnosti, procesijom vjernosti Bogu i ljubavi prema svim ljudima.“ Čestitao je Splićanima i Splićankama Dan Grada i zaštitnika te ovogodišnjim laureatima.

Propovijed splitsko-makarskoga nadbiskupa koadjutora Dražena Kutleše vjernici su pratili s velikim zanimanjem. U njoj je govorio o svjedocima vjere, o mučeništvu i njegovoj važnosti za nas vjernike, kako u prvim vremenima Crkve tako i danas. Naglasio je da je sv. Dujam, mučenik, zavrijedio nebesku slavu upravo po tom najjačem svjedočanstvu ljubavi: dajući svoj život, kao pastir jedne mjesne Crkve, kao svjedočanstvo vjere pod progonstvom poganskog cara. Stoga, „svaka proslava svetog Dujma doziva nam u svijest te suprotstavljene likove: cara progonitelja koji je na čelu moćnih osvajačkih četa i pastira mučenika, u službi Kralja čije kraljevstvo nije od ovoga svijeta.“

Povijest kršćanstva obilježena je progonima, mučeništvom i svjedočkim životom, posebice u vremenima rane Crkve. U vremenu kad je živio sv. Dujam, kazao je mons. Kutleša „mučeništvo je bilo glavni oblik svjedočenja kršćanske vjere a mučenik je bio glavni kršćanski uzor. Mučeništvo je bilo najuzvišeniji oblik svjedočenja za Krista.“

Budući da se u jeziku rane Crkve grčkom riječju martus (lat. martyr) označavalo i svjedoka i mučenika spomenuo je da je mučenik „svjedok jer čini vidljivima stvarnosti koje su drugima iz raznih razloga ostale skrivene i nepoznate. Mučenik je svjedok onoga koji ga šalje i najizvrsniji dokaz da izvanredna snaga koja ga ispunja nije njegova nego Božja. Mučenik je čovjek koji trpi i pati i koji odabire smrt kao najuzvišeniji čin vjere jer je to naučio od svoga Učitelja Isusa Krista koji je prauzor svih mučenika.“

Polazeći od misli pape Benedikta da je temeljni uvjet nasljedovanja Krista i u lagodnim i u teškim vremenima „mučeništvo pravog gubljenja sebe“ – slično pšeničnom zrnu koje ne može donijeti ploda ako ne umre – naglasio je da je gubljenje sebe srž ljubavi. „To mučeništvo funkcionira istom logikom i u dobrim i u lošim vremenima. U vremenima progona jednostavni sjaj Istine predmetom je protivljenja i osporavanja jer smeta i proziva, jer je prijetnja svakoj oholosti. Križ je jasniji, a mučeništvo izravnije. U lagodnim vremenima, kada je kršćanstvo zaštićeno državnom naklonošću, može se podleći kušnji zaborava sjene križa, a time i nasljedovanja. Mučeništvo gubljenja sebe tada iziskuje budnost uma i srca, perspektivu Božjega promisla koju otvara jedino život iz Riječi Božje. Potreban je napor neprestanog osluškivanja Riječi kako bi umakli ravnodušnosti koja zamagljuje pogled i onesposobljuje za ispravno tumačenje okolnosti u kojima živimo.“

Podsjetio je da se mučeništvo pravog gubljenja sebe očituje u nekoliko novozavjetnih paradoksa koje je Isus istaknuo a koji su današnjem čovjeku teško shvatljivi. Primjerice, „pšenično zrno je neučinkovito i bez ploda onoliko dugo dokle je očuvano, sigurno i zaštićeno. Kada se stavi u hladnu zemlju i pokopa kao u grob, donosi plod. Kada čovjek pokopa svoje osobne ciljeve i ambicije tek tada postaje stvarno koristan Bogu. Odanošću i vjernošću do smrti rođene su i očuvane najveće vrednote koje čovječanstvo posjeduje.“

Potom, gubljenjem života dobivamo život natrag. Bit života je u darivanju i trošenju za druge a ne u spašavanju i gomilanju dobara za sebe, upozorio je mons. Kutleš. „To je put velikih napora, iscrpljenosti, put davanja do krajnjih granica – ali bolje je svakoga dana izgarati nego hrđati u sebičnosti, jer je to put k sreći i put k Bogu. Takav život je živio i sv. Dujam izgarajući za druge. Služenjem dolazimo do veličine. Vjerniku je na raspolaganju mnoštvo službi u kojima može služiti Kristu i braći ljudima. On ne smije u njima tražiti isključivo svoj profit ili prestiž nego služiti Bogu kroz služenje svome bližnjemu. Vjernik je pozvan žrtvovati svoja prava i svoja zadovoljstva u korist žalosnih i osamljenih. Treba znati uskratiti sebi neko dobro radi dobra drugome. Nije toliko važno da se naprave neke velike žrtve koliko je važno živjeti u stalnoj svijesti Božjih zahtjeva ljubavi prema njemu i bližnjemu.“

Budući da danas slobodno ispovijedamo vjeru još je važnije, naglasio je, dublje promišljati o tome što ostavljamo pokoljenjima, pridonosimo li vlastitom uništenju rušeći logiku zdravog razuma i prirodnoga moralnog zakona. Podnošenje protivljenja zbog svoje vjere, pa i kad je riječ o materijalnim gubitcima, gubitku prijatelja, poniženjima i patnjama, put je tješnjega sjedinjenja s Kristom.

U tom je svjetlu mons. Kutleša naglasio da su progonstva i mučeništva u Crkvi neizbježna „jer je Crkva, kao znak i sredstvo Božje spasenjske prisutnosti među ljudima, povezana sa sviješću naroda i savješću društva. Ondje gdje je dobro, Crkva će ga pohvaliti, ondje gdje je zlo, Crkva će ga osuditi i izazvati protivljenje svijeta. Svjedoci smo i danas da mnogi neizbježno pokušavaju ušutkati glas savjesti. Ne znači da nas smrt očekuje zbog naše vjernosti Bogu, ali svakako, uvrede i protivljenja očekuju čovjeka koji odluči ustrajati na kršćanskoj časti i poštenju. Prijezir očekuje one koji prakticiraju kršćansku ljubav i praštanje. Stvarno progonstvo može očekivati i vjernik koji pošteno radi na svom radnom mjestu, koji ne želi sudjelovati u različitim nečasnim i kriminalnim radnjama koje se od njega na sofisticiran način traže.“

Progon i mučeništvo vjernika, nastavio je propovjednik, „pokazuju da ga progonitelj uzima toliko ozbiljno te smatra kako mora biti eliminiran jer ne želi odstupiti od svojih kršćanskih ideala. Nitko neće progoniti osobu koja je nevidljiva, nedjelotvorna, neodlučna i koja se prilagođava standardima svijeta. Progoni i mučeništva dolaze jedino čovjeku čiji je život tako pozitivan i realan u svojoj učinkovitosti da ga protivne sile, bilo pojedinačne, bilo društva u cjelini, smatraju opasnim. Mučeništvo je dokaz apsolutne istinitosti i iskrenosti vjere čovjeka koji je progonjen. Vjernik koji čini nečasne usluge nepoštenim nalogodavcima, koji čini kompromise na štetu drugih koji su mu povjereni, koji se koristi licemjernim spletkama predstavljajući ih vrhuncem diplomacije, neće nikada biti progonjen jer se prilagodio standardima ovoga svijeta. Biti progonjen kršćanin znači primiti pohvalu za istinsko svjedočenje svoga kršćanstva.“

U nastavku propovijedi mons. Kutleša pozvao je vjernike da promisle koliko su svjedoci stvarnosti u koju su uronjeni krštenjem, uspijevaju li u mnoštvu glasova koji dopiru do njih prepoznati Kristov glas, pokoravaju li se bezuvjetno trendovima koje nameću mediji, lažni proroci, propovjednici koji propovijedaju sebe ili razborito prosuđuju vrijeme u kojem žive i okolnosti. Pozvao je i svećenike da se upitaju: drže se li se kao gospodari baštine ili kao uzori vjernome puku? Vrše li svoju službu oduševljeno ili očekujući kakav dobitak i probitak.

„Ono što se može reći na jednoj općoj kulturološkoj razini jest da kršćaninu danas trendovi nisu skloni. Život po logici gubljenja sebe sve je samo ne u trendu. Sve oko nas viče i vrišti: Produlji život! Otkloni bol! Pobrini se za sebe! Ukloni smrt i patnju ispred svojih očiju! Prikloni se opciji koja ti osigurava moć i profit! Napravi procjenu rizika! U takvim okolnostima vjernička dosljednost doista može poprimiti obrise pravog mučeništva i bez službenih naloga. Kao i u svako vrijeme, tako i danas: samo nam Riječ Božja može ponuditi prave odgovore“, istaknuo je mons. Kutleša.

Upozorio je da kršćani nisu i ne bi trebali upotrebljavali silu protiv progona nego dva učinkovita sredstva: autentični kršćanski život i razborito obrazloženje svoje vjere. U tom je surječju kazao da kršćanin mora imati dobru savjest kojom će posramiti one koji ga optužuju, a to uključuje povezanost s Onim kome vjeruju i poznavanje sadržaja vjere. Vjera kršćanina nije slijepa niti fanatična, već razumska i životna, rekao je. „Ako se vjernik susretne s napadom na svoju vjeru, mora znati inteligentno i jasno obrazložiti, prvo sebi a onda i drugima, u koga, u što i zašto vjeruje. Njegovo svjedočanstvo vjere treba biti otkriće iz prve ruke a ne drugorazredna priča. Obrana se treba iznijeti s blagošću. Obrazloženje valja prikazati s privlačnošću, ljubavlju i poniznošću. Osim toga, sve što imamo reći treba iznijeti s poštivanjem druge osobe.“

Na kraju propovijedi mons. Kutleša podsjetio je da u naše doba i na našim prostorima nisu na djelu izravni progoni ni mučeništva, ali su protivljenja vjeri perfidnija i sofisticiranija a „mučeništvo je poprimilo različite oblike osobnih napora u budnosti i odlučnoj vjernosti kršćanskim idealima kao otporu kulturi smrti, obezvrjeđivanja, uništavanja, iskorištavanja. Ako stalno tražimo sigurnost, zaštitu, lakoću i udobnost, ako se svaka naša odluka temelji na mudrosti svijeta, gubimo sve što čini život vrijednim.“ Pozvao je vjernike da poput sv. Dujma budu ljudi koji će živjeti za Krista.

Uz domaćina nadbiskupa Barišića i predslavitelja mons. Kutlešu, u slavlju je sudjelovalo još sedam nadbiskupa i biskupa: zadarski nadbiskup i predsjednik HBK Želimir Puljić, nadbiskup koadjutora Riječke nadbiskupije i apostolski upravitelj Dubrovačke biskupije Mate Uzinić, šibenski biskup Tomislav Rogić, kotorski biskup Ivan Štironja, umirovljeni šibenski biskup Ante Ivas, vojni ordinarij u RH Jure Bogdan, mostarsko-duvanjski biskup i apostolski upravitelj Trebinjsko-mrkanske te Hvarske biskupije Petar Palić, provincijal fra Marko Mrše, generalni vikar mons. Miroslav Vidović, Prvostolni kaptol na čelu s prepozitom dr. Nediljkom Antom Ančićem, katedralni župnik dr. Ante Mateljan te drugi svećenici.

Ljepoti pobožnosti i slavlja uvelike je pridonijelo pjevanje nekoliko pjevača Mješovitoga pjevačkog prvostolnog zbora sv. Dujma, pod ravnanjem kapelnika splitske prvostolnice maestra don Šime Marovića, a uz orguljsku pratnju maestra don Ivana Urlića. Misa je završila himnom Domovini i pjesmom Blaženoj Djevici Mariji. Pobožnost sv. Dujmu nastavlja se i u popodnevnim satima misnim slavljima u splitskoj katedrali u 16, 18 i 20 sati.