Piše: Ante Borčanac

Nestalo Jurukino magare. Nema ga dva dana, nema ga tri dana, nema ga pet dana. Traži Juruka magare. Pomažu mu sinovi, a ima ih pet i sve uzalud. Pomažu mu i drugi ljudi iz sela Borčana, koji idu u drva ili u mlin, u polje ili u Varoš. Svi tragaju za magarcom, kojemu je Juruka dao ime Maršal. Nigdje Jurukina Maršala, nema ga pa nema, kao da je u zemlju propao.

Petoga dana zaputio se Juruka u Omolje, pa u Sevanicu, pa u Crljenice, pa zaružio u birtiji kod Drljića. A volio je popit, laka muj crna zemlja bila. Kad je prolazio ispod borčanskog zaseoka Martinovića, ubacio je u kapelicu posvećenu svetom Anti, koju je sagradio Đilo, zet fra Mije Čuića; ubacio je Juruka kroz one raštelice banku i u sebi zamolio svetoga Antu da mu pomogne naći magare.

Vraćajući se od Drljićam, prošao je opet pored kapelice i kipića svetoga Ante, koljeg je fra Mijo darovao zetu Đili i opet ubacio još jednu banku. To je tada bilo kao sada 10 lipa. Kad je prošao Brižane i Dočane i krenuo uz tnjovu ulicu, ugledao je svoga Maršala kod pojete. Pase. Juruka požuri i malo ga pomilova po sapima i vratu i, reče okupljenim ljudima ispod Bajušina brista, koji su sjedili u hladovini i ljudikali.

– Ljudi, nema jeftinijeg ni boljeg sveca od svetoga Ante. Za banku našo mi magare. Morat ću mu dati u kruv barem pet banki.