Jer on je punih četrdeset godina proveo u ispovjedaonici, neumorno ispovijedajući i po desetak sati dnevno. Tako je jednostavni kapucin na putu svetosti “koračao sjedećke” – ali samo naizgled – jer putovao je prostranstvima tolikih duša koja su uz pomoć njegovih riječi utjehe i ohrabrenja najlakše pronalazile put povratka Bogu.

Sveti Leopold Mandić, na krštenju nazvan Bogdan, rodio se 1866. godine u Herceg-Novome. Bio je najmlađe, dvanaesto dijete roditelja Petra i Dragice, potvrđujući istinu da se u obiteljima s brojnom djecom gotovo uvijek krije bar jedan “pravi biser”.

Od malena svako je jutro bio uz roditelje na misi i pričesti, a živeći u vjerski razjedinjenoj sredini, zarana je osjetio poziv da djeluje među kršćanima odijeljenima od Pape, da učini nešto za ponovno jedinstvo Crkve. Činilo mu se da će najviše napraviti stupi li u franjevački red, pa sa šesnaest godina odlazi u serafsko sjemenište u Udine. Nakon godina novicijata, sada kao fra Leopold, odlazi na studij filozofije u Padovu, potom na studij teologije u Veneciju. Godine 1890. postaje svećenik, još uvijek pun želje da ode raditi u vjerski miješane sredine. Ipak, nakon kraćeg boravka u Zadru, Kopru i Rijeci, poglavari ga upućuju u samostan u Padovi. Bokokotorski Hrvat, čija je obitelj podrijetlom bila iz Poljica, tada odlučuje svoja ekumenska nastojanja provoditi na sasvim osobit način, kliknuvši: “Odsad pa u buduće, svaka duša koja bude tražila moju službu – bit će mi Istok!”

Svetac, čije sićušno tijelo nikad nije premašilo visinu od 135 cm, ali je duhovno bio pravi div, tada se “zatvara” u ispovjedaonicu. Pred njom “repovi” pokajnika iz dana u dan postaju sve duži, a u njima se ravnopravno miješaju visoki intelektualci, profesori i liječnici, ali i priprosti ljudi iz puka. Svi su jednako željeli skromnost, čovječnost, jednostavnost i ljubav, koje je sv. Leopold Mandić neštedimice nudio. Sveti čudotvorac i prorok, ali ponajprije ispovjednik, svojim je pristupom, i u doba koje mentalitetom ljudi počinje biti nesklono sakramentu pokore, dokazivao kako je osobna i tajna ispovijed možda i potrebnija no ikad ranije. Blagotvorna poput najboljeg lijeka koji donosi utjehu, mir duše.

Sv. Leopold Bogdan Mandić umro je 1942. u Padovi, upravo u Marijinu svibnju, koju je i na samoj samrti zazivao molitvom “Zdravo Kraljice”. Blaženim ga je 1976. proglasio Pavao VI, a svetim samo sedam godina poslije Ivan Pavao II, upućujući nas kako izuzetne svece ne moramo tražiti samo u davnim stoljećima.

 

medjugorje-info.com