Dva š u sparno kolovoško popodne
(književna kritika u obliku pjesme, a možda i obratno)

Jedan od onih kolovoških dana
kad je čak i ovdje vruće
(ovdje – to podrazumijeva jedan zaboravljeni svijet,
obrvu Mediterana…,
još malo pa more
i usidrene brodice pramcem zagledane u beskraj ostatka Svijeta).

Čak je i ovdje vruće
(ovdje – to je skoro tisuću metara,
a možda i dvije, nad morem)
i zrak je stisnut, titra,
prelijeva se u slojevima amorfne mase
kao da nas hoće izdati,
poput riba ostaviti na suhom
i pobjeći kao što se bježalo uvijek
(od mača, od sudbine i od sebe).

Svježinu donose dva š
koja klijaju na rubovima crnogoričnih šuma
(iskonska svježina vlada
na rubovima crnogoričnih šuma)
i žive u dva imena
gdje svojom zvučnošću nadglasavaju ostale suglasnike.

Jedno š,
koje živi u imenu Miško,
svježinu donosi iz dubina
(u dubinama uvijek ima svježine
ostavljene i sačuvane za one koji znaju doći do nje).

Drugo š
svježinu crpi iz nadrealistične prevertovske lepršavosti
i iz čežnje kakvu je imala još samo Edith Södergran,
a živi u tako pjesničkom imenu:
Šima.

Razmišljam: toliko (po)etičnosti na tako malo četvornih metara…

Skoro da se čovjek,
u duhu starog anglo-saksonskog lisca Winstona,
zapita:
Imamo li više poetike
nego što je naš svijet može po(d)nijeti?

Tomislav Majić, 9. kolovoza 2019.

Foto: Ilustracija