Zatekoh se u vremenu

šibanu vjetrovima strepnje, nemira i buke.

Ovdje, po strmim obroncima nemirnoga srca

umorno hoda tiha mjesečina

i oči su zamagljene tragovima tuge.

A duša u skupim okovima

hrli svjetlu u susret

istovremeno promašujući i sebe i druge.

 

I shvatih da je vrijeme iz vremena poći

u susret mrakovima prvim i usnuloj noći.

I smjelo zakoračih prostranstvima bića

gdje tek koraci moji paraju tišine.

I gle čuda –

susretoh sebe na obasjanu putu

sidreći dušu u vlastite dubine.

 

Ovdje se prostranstva moje duše

ljeskaju u bojama užarene noći,

dok ugasle puteve vlastitoga srca

užižu sa zvijezdama Tvoje oči.

Ovdje mi ništa više nije važno

jer snivam u vjetru i grlim tišinu,

ovdje ništa i ne mogu izgubiti

doli svoju vlastitu prazninu.

 

I ovdje, gdje prestaje vrijeme

ostavljam sporedne stvari i životno breme.

Ovdje predajem svoj strah,

sve čežnje, strepnje i zemne muke.

Na krilima vjetra, zakriljena nebom

naslanjam svoju dušu

na Tvoje raširene ruke.

 

K. Beljan/zupragrabovica.com