Marija Protrka je učenica devetoga razreda. Živi u Viru kraj Posušja i voli pisati. Voljela je i svoga djeda te je u povodu njegove smrti napisala sljedeći prozni tekst koji ujedno objavljujemo na našim stranicama. U dopisu upućenom našem portalu, Marija ističe da je po majci Duvanjka.

Želimo joj da i dalje piše i da se uvijek s ljubavlju sjeća svoga djeda. Njezin tekst prenosimo u cijelosti:

U sjećanje

Bila sam kao pupoljak cvijeta i nisam znala što život nosi. Mislila sam da ću zauvijek ostati mali rosni cvijet u proljeće i da neću vidjeti mraza. Nadala sam se da mrazno jutro nikada neće svanuti, ali nisam znala da dolazi inje.

Jutro mrazno svanulo je prije nego što sam mislila, a oči moje majke zasuzile su rosom bisernom. Oko mene proljeće, a u srcu led i vijavice.

Usne moje majke molitvicu mole, a ja vjetar koji nikada neće puhati istom jačinom,već sam kao zadnji dah na korak da ispusti dušu. Moje ruke ostale su bez oslonca i zagrljaja koji krijepi,a nikada mi ovako trebao nije…

Znam da je gotovo i da su oči sklopljene, a duša luta nekim drugim nepoznatim krajolicima. Da se sretnemo u mojim snovima, u istim tim krajolicima s bijelom lađom što plovi vječno, i da me njegove ruke zadnji put zagrle, da mi kažu da ćemo se opet sresti. Ja znam da će mnoga proljeća proći i mnoga mrazna jutra do našeg susreta na bijeloj lađi.

Došlo je još jedno mrazno jutro ali mraza više nema, već samo konopci bijeli i suze moje majke. 

Moga djeda više nema.

Marija Protrka/Tomislavcity