Zadovoljstvo nam je na portalu Tomislavcity predstaviti mladoga glazbenika, magistra muzike Marijana Milu Radoša, učenika prve generacije Osnovne glazbene škole Tomislavgrad, a danas profesora u toj školi…

Čovjek ste s dva imena. Kako vas najčešće oslovljavaju? 

– Ime sam dobio po pokojnom djedu s tatine strane, zvao se Marijan, a svi su ga zvali Mile tako da su mi roditelji dali oba imena. Dok sam bio dijete ukućani su me uglavnom zvali Marijan i sjećam se kada sam krenuo u prvi razred da me učiteljica pitala kako želim da me oslovljava pa sam, željan malo promjene, odgovorio da želim da me zove Mile. Tako da su me prijatelji iz škole znali kao Milu. Danas me oslovljavaju i s jednim i s drugim imenom, a oni najrevniji s oba istovremeno.

Otkud su, Mile, Vaši Radoši?

– Radoši od kojih ja potječem su s Blažuja i moram priznati da sam jako ponosan na svoje prezime i činjenicu kako u našem kraju gotovo i nema sela u kojem ne žive Radoši.

Kažite nam nešto o obitelji u kojoj ste rođeni i odrasli, narasli ovako visoko?

 – Moju obitelj osim mene čine roditelji Josip i Milka te dvije sestre. Starija sestra Marijana je udana, ima troje djece, živi u Zagrebu te radi kao defektolog u Centru za autizam. Mlađa sestra Karla je studentica, studira na Muzičkoj akademiji u Mostaru, četvrta je godina tako da će, ako Bog da, uskoro se i njezina ljubav prema glazbi oblikovati u životni poziv i profesionalni put što je bio slučaj i sa mnom. Što se tiče visine tu su prisutni geni s obje strane jer su i s mamine i s tatine strane svi uglavnom visoki, a što se tiče ljubavi i dara za glazbu tu je zaslužna tatina strana. U mojoj obitelji se stvarno jako voli i uživa u glazbi, a kako sestra i ja sviramo od malih nogu i baratamo s dosta instrumenata gotovo svakodnevno u kući se svira i pjeva. S tatine strane dolazi smisao za glazbu, a s mamine inicijativa da čim nas je nekoliko u kući (ili bilo gdje drugo) uzmemo instrument i zapjevamo. Uglavnom, uvijek nam je veselo.

Poznato mi je da ste u Tomislavgradu završili redovnu, ali i osnovnu glazbenu školu. Prva ste generacija ove naše glazbene škole. Kada ste zavoljeli i otkrili glazbu?

– Moj glazbeni put započeo je sasvim slučajno, gotovo spontano. Kada se u Tomislavgradu otvorila Osnovna glazbena škola upisao sam se u nju. Nije trebalo dugo da shvatim kako je upravo glazba ono u čemu uživam i čime se želim ozbiljno baviti.

Jesu li već tada u obitelji i okruženju prepoznali tu Vašu ljubav prema glazbi jeste li imali dovoljno podrške?

– Obitelj je vrlo brzo prepoznala moj talent i zaljubljenost u glazbu i moram naglasiti da sam imao ogromnu podršku od svih, a posebno od roditelja. Iznimno sam zahvalan na tome jer da oni nisu bili toliko angažirani i posvećeni glazbi kao i ja sumnjam da bih danas bio tu gdje jesam što se tiče moga glazbenog puta. U obitelji uvijek prepričavamo jednu anegdotu kada je tata ispunjavao pristupnicu za upis u osnovnu glazbenu školu. Jedno od pitanja je glasilo posjeduje li dijete vlastiti instrument, a ponuđeni odgovori su bili DA i NE. Moj tata je odgovorio “Nabavit će”. Kako sam rastao rasla je i potreba za odgovarajućom glazbenom opremom i pored roditelja tu je često znala uskakati i uža rodbina tako da sam stvarno imao punu podršku svih. Nakon završetka Osnovne glazbene škole Tomislavgrad pored gimnazije u našem gradu upisao sam i Srednju glazbenu školu u Širokom Brijegu. Roditelji su me tada i po nekoliko puta tjedno vozili u Široki Brijeg i satima čekali dok bih ja bio na nastavi. To je trajalo gotovo četiri godine, sve dok nisam napunio osamnaest godina i položio vozački ispit te sam mogao ići sam.

Sjećate li se prvih nastupa na glasoviru?

– Sjećam se prvoga koncerta u Glazbenoj školi. Održao se 7.6.2002. u galeriji Kulturno-informativnog centra i znam da smo svi jako marljivo vježbali i bili sretni i ponosni što bližnjima i svojim sugrađanima možemo prezentirati sve što smo naučili u protekloj godini; prvoj godini Osnovne glazbene škole Tomislavgrad. U glazbenoj školi sam stekao prave prijatelje s kojima me život povezao, a iz toga se izrodilo i kumstvo. Sretan sam što se moj životni put odigrao ovako pa danas na završnim koncertima osjećam jednu drugu vrstu treme i ponosa, ne više radi onoga što ću ja demonstrirati publici nego radi onoga što će moji učenici prezentirati svojim roditeljima i bližnjima. Puno je godina prošlo od te naše prve generacije, ali ponos i radost na licima učenika, roditelja i nastavnika uvijek je isti. Sretan sam što sam od samoga početka dio cijele ove naše duvanjske glazbene priče.

Od učenika do učitelja

Nakon osnovne i srednje glazbene škole nastavili ste glazbenu izobrazbu na akademiji u hrvatskoj metropoli. Je li se teško bilo upisati na akademiju i koliko je ona za Vas bila zahtijevana?

 – Sjećam se da je kod pojedinih mojih srednjoškolskih prijatelja bio prisutan veliki stres i brojne nedoumice oko izbora studija. Kod mene srećom toga nije bilo jer sam odavno znao da se želim baviti glazbom i ništa drugo nije dolazilo u obzir. Prijemni ispit je bio donekle zahtjevan, ali za njega sam se zapravo pripremao tijekom svoga cjelokupnog glazbenog obrazovanja tako da sam ga na kraju uspješno položio.

Studij je s jedne strane bio lakši nego srednja škola jer sam zadržao kontinuitet svakodnevnog sviranja i vježbanja, a više nije bilo predmeta koje sam uz srednju glazbenu školu imao u gimnaziji. Nekako sam odahnuo jer sam se sada u potpunosti mogao posvetiti glazbi tako da je studij protekao brzo i uz dosta angažmana.

Dok sam studirao pomalo sam i radio preko Student servisa, i tu sam imao sreću da se bavim glazbom pa sam djeci u jednoj Glazbenoj galeriji davao glazbenu poduku. Uz doprinos studentskom džeparcu to mi je bila i dobra praksa i priprema za današnji posao profesora.

Otkada ste profesor u Osnovnoj glazbenoj školi u Tomislavgradu i jeste li kao mladić, pučkoškolac ili srednjoškolac pomislili da bi jednoga dana mogli raditi kao prosvjetni djelatnik i to upravo u svojoj Osnovnoj glazbenoj školi?

– Ovo je već četvrta godina da radim kao profesor u našoj Osnovnoj glazbenoj školi. Kao mali sam maštao o tome da se jednog dana u ovoj ulozi vratim u školu i evo Bogu hvala to se i ostvarilo. U početku mi je bilo neobično boraviti s druge strane katedre i za radne kolege imati svoje dojučerašnje profesore, ali brzo sam se naviknuo i uistinu uživam u svome poslu.

Zadnja želja

Osim rada u prosvjeti, glazbom se bavite i privatno. Nedavno ste pokrenuli tamburaški sastav zanimljivoga imena. Upoznajte nas sa Zadnjom željom i njezinim članovima.

– Tamburaški sastav se izrodio iz svirke nas nekoliko prijatelja. Prvo smo se okupljali kad bismo uhvatili vremena od svih obaveza i svirali malo sebi za dušu. S vremenom se rodila ideja da osnujemo tamburaški sastav, malo ozbiljnije smo krenuli s vježbanjem i evo nedavno se i to realiziralo. Najbolje nas opisuje naš slogan: „Za sve vrste slavlja i veselja, zovite TS Zadnja želja“

Sastav čine Josip Skočibušić, Domagoj Jerlagić, Ivica Milić i moja malenkost.

Ime smo dobili po istoimenoj pjesmi koju izvode „Tamburaši za dušu“ a koju je kasnije snimio i moglo bi se reći popularizirao Miroslav Škoro. „Zadnja želja“ je bila jedna od prvih pjesama koju smo skupa svirali, nama vrlo draga pjesma te smo bili jednoglasni u odluci da se tako zove naš tamburaški sastav.

Jeste li već imali nastupe i gdje?

– S obzirom da smo u javnost izašli tek sredinom lipnja ove godine imali smo jako dosta nastupa i ovo ljeto, uglavnom po svadbama. Bilo je i nekoliko djevojačkih i momačkih večeri. Nastupali smo na širem području naše općine, ali i diljem Hercegovine.

No, nije to jedini glazbeni sastav u kojem djelujete?

– Da. Sviram klavijature u grupi Brig. Grupa je iz Širokog Brijega, sviramo po svadbama, kafićima, klubovima i raznim manifestacijama. Nastupali smo širom Bosne i Hercegovine, diljem Lijepe naše te i u inozemstvu. Snimili smo nekoliko obrada pjesama drugih izvođača, a isto tako u tijeku je rad na autorskim stvarima.

Želite li izdvojiti neki značajniji nastup?

– Izdvojio bih prije svega, orguljaški koncert u Livnu, u crkvi na Gorici. Koncert se održao 29.6.2015. a orgulje su se prvi put oglasile i blagoslovljene su dva dana prije toga koncerta. To su najveće orgulje u Bosni i Hercegovini i ponosan sam što sam među prvima održao koncert na njima

Imate li zadnju želju i koju? 

– Moja zadnja želja, a tako i svaka prije nje je samo da nam Bog svima da zdravlja pa bit će onda i rada i veselja. Sretan sam tu gdje jesam, ispunjava me ovo što radim i ljudi koji me okružuju i privatno i profesionalno tako da bi se moja zadnja želja mogla izreći: “Bože podrži!

Što Mile rado voli kad nije u glazbi?

– Pa teško je izolirati Milu (a i Marijana) od glazbe. Kada se glazbom ne bavim profesionalno družim se s prijateljima koji su isto u dobroj mjeri glazbenici tako da se ne može pobjeći od pjesme i svirke čak i kada to ne planiramo. Ali evo uz glazbu ono sto me jako raduje je odlazak u kino s prijateljima te fotografiranje. Tako da kada uspijem s društvom prošetam po gaju i objektivom nastojim uloviti koji zanimljiv trenutak u prirodi

Što vam osobno predstavlja svijet glazbe?

– Kada govorim o svijetu glazbe to ponekad zvuči kao klišej, ali glazba je uistinu moj život, kako privatno tako i profesionalno. Sviram otkad znam za sebe i jednostavno ne mogu zamisliti da u životu radim išta drugo. Svjestan sam koliko sam blagoslovljen time što mogu živjeti radeći ono što volim. Glazba je uistinu nešto posebno, traži jako puno angažmana i odricanja, ali u konačnici zadovoljstvo koje nudi zauzvrat je neprocjenjivo.

Zora Stanić/Tomislavcity