Nastavljamo s predstavljanjem mladih ljudi koji svojim talentima i zanimanjima plijene pažnju. Osobita nam je čast kad su ta razmišljanja tako mladenačka i iskrena, kao u intervjuu koji slijedi. Našim čitateljima ovoga puta predstavljamo Zrinku Jurič iz Eminova Sela, studenticu veterine i slikaricu. Porazgovarali smo s njom o tome što voli, kako doživljava životinje kroz svoje zanimanje i upoznali se s njezinim razmišljanjima o svijetu i životu.

Zrinka, već u srednjoj školi kroz ponašanje, izražavanje općenito, pokazivala si da se ne krećeš utabanim stazama, koliko god to zvučalo kao klišej, da si odlučila slijediti vlastiti put. Što bi uopće značilo slijediti vlastiti put u vrijeme kad svi ističu kako su drukčiji od drugih?

– Po meni, ako slijedim vlastiti put, znači da sam zacrtala ciljeve koje želim dosegnuti. Smatram da bismo trebali prestati kopati po tuđoj sreći, tuđem uspjehu, sjesti u mali mrak svoje sobe i jednostavno postavit pitanje što je to uopće što bi nas moglo usrećiti i jesmo li mi spremni prihvatiti vlastite osjećaje upravo takvima kakvi jesu i samo ih pretvoriti u neke ciljeve čija bi završna linija značila da smo nešto ipak postigli.

Čime se inače baviš?

– Veterina mi je trenutno ispred svih mojih preokupacija, ali ponekad si dam oduška, pa uzmem kist ili jednostavno olovku ako nemam što zgodnije pri ruci i povučem par linija samo da mi se misli razbistre, a tada stupa mašta na pozornicu i kažem joj da se ne miče sve dok ima inspiracije upravljati rukama. A kada se vratim iz Zagreba, obujem gojzerice i penjem se s Orlovima po Vilincima i Troglavu. Jednostavno je savršeno i ujedno korisno jer shvatim koliko se zapravo radujem malim stvarima, koliko se smijem i veselim bez razloga, koliko nadilazim svoje granice i koliko mi je srce puno kad imam sve na dlanu kad sam gore, visoko…

Otkud odluka da upišeš veterinu? Što ti je najveća motivacija?

– Otkad znam za sebe, želja mi je isključivo veterina. Jedno vrijeme me „trzala“ i ideja likovne akademije, ali sam mišljenja da su životinje u jako lošoj poziciji, pogotovo u našoj zemlji, i da je stručna pomoć neophodna. Svaki put kad kažete nekomu da studirate veterinu, slijedi ono pitanje: “Joj, zašto nisi bar za pravog doktora?” Pa,odgovor je za mene vrlo kratak i jasan: životinje zaslužuju puno više nego što im se pruža, a često svjedočimo situacijama da su vlasnici upravo ti koji zaslužuju više od ljubimaca da su svezani na lanac i jako mi je žao što smo po standardima jedna od onih zemalja u kojoj prednjačimo u vezi s tim. Ovim putem potičem da se počne dizati svijest o položaju životinja u našem društvu i želim svima reći da nisu životinje te koje su agresivne, one slijepo prate vlasnika i njegov odgoj. Stoga, dragi vlasnici, budite dobar primjer svojim ljubimcima i smanjite rizik od agresivnih životinja.

Platon je smatrao da se svatko u gradu ili polisu posveti jednom određenom zanimanju, onom u čemu je najbolji. Za neka zanimanja se često čuje da „nisu za svakoga“. Je li veterina jedno od takvih zanimanja, ili je svako zanimaje zahtjevno i izazovno na svoj način? Ima li uopće smisla uspoređivati zanimanja, kako je to uvriježeno, po težini, kad nisu svodiva na iste kriterije mjerenja?

– Definitivno potvrđujem to da nije svako zanimanje za svakoga, a to sam gradivo utvrdila u trenu kad sam upisala svoj fakultet. Smatram da je izazov sve ono na što mi odlučimo gledati kao na izazov, samim time i fakultet. Iskreno, to mi je jedna od motivacija, upravo ta izazovnost koja je sveprisutna na našem fakultetu, a mislim da je i na svakom drugom tako. A prihvatiti izazov, izići iz njega kao pobjednik definitivno potvrđuje određenu veličinu i kvalitetu nas kao individualaca i moramo biti ponosni te prihvaćati sve ono što nas intrigira, jer nikad ne znamo gdje je sreća.

Kako odabrati zanimanje za budućnost? Je li jednostavno uskladiti vlastite sklonosti i razloge praktične naravi?

– Nije lako odabrati zanimanje, a još je teže uskladiti svoje sklonosti sa materijalnim. Osobno sam se svjesno upustila u veterinu iako znam da ću uložiti mnogo truda da bih stekla zvanje doktora i na kraju će moje zanimanje biti puno manje plaćeno i cijenjeno u društvu od mnogih drugih zanimanja. Ali mislim da se moramo odlučiti za jedno  –  ili svoje vlastito nahođenje, ili materijalizam. Ja sam išla po nahođenju, i zasad se ni trena ne kajem.

Baviš se i slikarstvom. Možeš li nam reći nešto više o tome – koji motivi su ti preokupacija, koje tehnike koristiš, jesi il razmišljala o izložbi…?

– Da, slikanje je jedna od stvari koja me relaksira. U eri interneta i sveprisutnih blogova pri demokraciji mas-media u kojima je stvarno moguća svakojaka komunikacija, mislim da knjige i slike stoje kao spomenici kulture i znanosti. Motiv mi može biti bilo što što mi skrene pozornost, čemu sa strahopoštovanjem pristupam i što mi automatski iskoči kao predložak za sliku u mentalnom sklopu. Do sada sam se najviše bazirala na akril,ugljen i olovku, ali kako ide vrijeme, svaki dan se sve više i više divim slikarima na svili i upravo to mi je jedan od izazova koji želim prihvatiti čim stignem doma. A o izložbi trenutno ne razmišljam, bar još ne.

Što uopće misliš o izložbama? Jesu li dobar način za afirmiranje, ili je javni prostor prezasićen izložbama i promocijama bez stvarnog umjetničkog pokrića?

– Po meni, bitno je mjesto radnje. Izložbe u našem kraju su dobre ponajviše za poticaj u tom poslu. Ne bih rekla da imaju prevelik umjetnički značaj, ali neke imaju, dapače. Ponekad mi se učini na nekim izložbama da se osjeti provincijsku duh, duh malograđanštine i to me ponekad malo odbija, ali u svakom slučaju mogu biti poticaj novim umjetnicima.

Koje slikare voliš, a što od književnosti i glazbe?

– Salvador Dalí i Magritte bi bili jedni od dražih ako moram izdvojiti, a od književnosti… Pa ovisi o raspoloženju, u principu nisam prevelik ljubitelj beletristike i lake knjige, a trenutno sam udubljena u rad srpske spisateljice Mirjane Đurđević. Svim zaljubljenicima dobre knjige,od srca toplo preporučujem. A glazba, nemam nešto precizirano. Volim poslušati razne žanrove i vidjeti što nudi marketing, ali često mi je drago ostati pri našoj domaćoj glazbi, poslušati Josipu Lisac, Arsena Dedića, Ibricu Jusića i slično tomu.

Pored svih obveza, stigneš i trenirati. Kojim sportom se baviš?

– U zadnje vrijeme, kako faks stvara sve više obaveza, ne stignem se puno posvećivati sportu. Trenutno jedino igram i treniram ženski nogomet na razini sveučilišta u Zagrebu, a u slobodno vrijeme, kako sam već rekla, planinarenje mi je prvi izbor. Igrala sam rukomet 6 godina, sve do trena kad me matura i faks nisu spriječili u tome.

Šima Majić/Tomislavcity

Fotogalerija/Privatni album