Piše: Ante Matić Borčanac

Ulomak iz rukopisa neobjavljene knjige priča Vranske mučenice

Prije mnogo godina živjela je Diva Grabovčeva. Duvnjaci govore da je rođena u selu Lipa, koje je na padini Vran planine, Ramci da je iz njihova kraja; iz Varvara, Hercegovci pak, da je iz Graba, gdje i danas ima Grabovaca. Predaja kazuje, da je živjela samo dvadeset godina. Bila je stasita i lijepa. Momci su se otimali za njenu naklonost. Zagleda se u nju i mladi beg Kopčić i po svaku cijenu htio je imati. Saznao je gdje napasa ovce i krene u planinu. Čim je sjahao s konja, počeo je divanit.

– Ovo su tvoje ovce?

– Jesu, svijetli beže.

– Svaki dan čuvaš ovdje ovce.

– Svaki dan – odsjekla je kratko i zašutjela.

– Dive, nemoj me mučiti.

– Prođi me se, beže.

– Bit ćeš moja begovica.

– Kršćanka sam, beže.

– Poturčit ćeš se.

– Neću pogaziti svoju viru.

– Ja bih uzeo tvoju, al’ ne mogu, beg sam.

– Neću viru pogaziti. Razumi me svitli beže.

– Ne mogu te i neću razumjeti. Obasut ću te biserima.

Diva izvadi iz džepa krunicu, poljubi križić i glasno reče:

– Ovo su moji biseri. Drugi mi ne tribaju.

Tahir se lecnu. Bilo je to smiono i izazovno od Dive, mahati krunicom pred nosom jednom begu.

– Promijenit će se to. Hoće, Alaha mi.

– Nikad, beže. Moreš birati po carevini. Što ću ti ja, pa katolkinja sam, beže, kako ti to nije jasno?

– Hoću samo tebe – primaknu se bliže i čvrsto je uhvati zaruku i dometnu – samo tebe, Dive.

– Nemoj mučit i sebe i mene – otrgnu se ona. – Pusti me!

Uzalud je mladi, siloviti i bahati beg pokušavao pridobiti za sebe lijepu, mladu pastiricu, koje se, kako opjeva guslar, dva oka nisu mogla nagledati, pa kad nije uspio, planuo je, u njemu se probudila silna uja pomiješana sa strašću i pohotom, koja mu je um zamračila, te je iznenada sleđa zgrabio za pletenice dok je sjedila na stećku i zaklao. Kao ovcu. Krv je tekla po stećku, travi i cvijeću, a on je obrisao krv s noža, đilitnuo se na konja i odmaglio tamo odakle je i došao.

Pokopana je blizu krvava stećka i nedaleko jezera, koje se unjedrilo između Vrana i Čvrsnice. S Divina groba puca pogled na jezero i visoku, mrku planinu Čvrsnicu, za koju je pjesnik Andrija rekao, da se s Vranom došaptava o tajni koja ječi svemirom. Za turskog vakta u Bosni, nije se smjelo ići na Divin grob. Drvari, duvandžije, kirdžije, trgovci i putnici namjernici, prolazeći putom nedaleko groba zastajali, križali se šutke i nastavljali putovati dalje. Unatoč zabrani, zavjetnici su hodočastili, krijomice, šutimice, molili u tišini planine, palili svijeće i ostavljali na grobu cvijeće. Nedavno je na grobu postavljen i spomenik.

Svake se godine na prvu nedjelju u srpnju obnavlja sjećanje na Divino mučeništvo i služi Misa zadušnica, kojoj nazoči mnoštvo hodočasnika iz Rame, duvanjskog kraja i Hercegovine. Svake godine u prvu nedjelju mjeseca srpnja, sve više je i više hodičasnika na grob vranske mučenice Dive Grabovčeve. Trebalo bi kod tog spomenika Divi, podići i još jedan spomenik vranskoj mučenici Slavi Ereš o kojoj ću kazivati i pričati njezinu zlu sudbinu.

Diva je poput čudesna, planinskog cvijeta, čija odsutnost podjednako miriše u javi i uspomeni. Skončala je strašnom smrti u cvijetu mladosti i tako ušla u legendu i pjesmu.

Trista godina poslije smrti Dive Grabovčeve, Andriji Erešu rodila se kćer Radoslava, koju su odmila prozvali Slava. Ereš je imao svoj posjed na visoravni između Vrana i Čvrsnice, koji je služio za ispašu blaga. Neki članovi obitelji boravili su preko čitave godine na tome planinskom posjedu. Štoviše, Slava se je i rodila i odgojila na njemu. Kad djevojčica čuvala je janjce, a kasnije i ovce. Rasla je i stasala u planini kao jela. Kad je silazila s planine na dernek ili na blagdan za njom su se okretali momci. Po stasu bila je na glasu poput Dive u davno vrijeme. Tako je pastirica Slava u lipnju 1950. godine pošla za svojim stadom. Kao i obično, Slava i njezina susjeda i prijateljica Kata Brkić, kćerka nestalog u ratu, kletog Mate iz Grljevića, pustile su svoje ovce na ispašu. U podne su stigle do stećka, koji je samovao na proplanku. Ovce je žega prisilila da se sjate ispod drveta, na plandovanje; one su sjele na stećak i plele i čavrljale. S njima su i njihovi psi ovčari, Slavin Kolas i Katin Zelov. Kata je potegla iz tikvice zadnji gutljaj vode, pa zametnule kuru tko će otić po vodu na bunar. Zapade Slavu da ode po vodu. Otišla je s tikvicom u ruci, a Kata je ostala paziti ovca. Vrijeme je prolazili, a Slava se nije vraćala. Kata se čudila zašto je nema i što toliko radi tamo i zašto ne dolazi i ne donosi joj vodu. Čula je lavež psa, čudnu skriku i viku i sve je utihnulo. To je Katu zabrinulo, pa je ostavila stado i pošla prema lugarnici i bunaru. Banuvši na rub dolca ugledala je stravičan prizor, pa kad je prišla bliže, klonula je na krvavu ugažena travu, obnevidjela je od straha i užasa. Slava je ležala, gola kao od majke rođena, sva u krvi, iznakažena i zaklana. Malo dalje od nje, ležao je mrtav njezin pas. Taj čudesni pas Kolas spasio je Slavu kad je, kupajući ovce za strižu, upala u vodu i počela se topiti, jer nije znala plivati, skočio je za njom, ona se uhvatila za njega i isplivala na obalu.

U bunilu, strahu i užasu koji ju je obuzeo, vidjela je neke ljude kako iz prikrajka šutke promatraju nju, mrtvu Slavu i psa. Njezin Zelov je obigravao uokolo i čudno skičao, zavijao i lajao na te ljude, pa kad je nasrnuo na jednog od njih, potjerali su ga pucnjem iz pištolja i udaljili se mučki kako su odnekle po zlu i došli. Kati je bilo čudno odakle su se najednom stvorili i zašto odoše i ostaviše njezinu mrtvu prijateljicu i nju samu i žalosnu u planini. Kata nije ni slutila, da to nisu bili putnici namjernici, ni slučajni prolaznici, nego silovatelji i ubojice njezine prijateljice.

Vijest je o strašnoj smrti sijevala brže od munje i pogodila, potresla i zgrozila i staro i mlado. Slučajni prolaznici nikad nisu otkriveni. Kata je tvrdila da ih nikad prije nije vidjela.

Osam godina prije Slavine strašne smrti, na sličan je način na istom mjestu ubijen njezin otac Andrija, a dvije godine nakon toga i njegov brat Lovre.

Andriju, Slavina oca, četnici su odveli od staje 1942., kao tobože da im pokaže put za Ramu, doveli ga do lugarnice u Vranu i tu ga zaklali kao ovna. Dvije godine kasnije Slavina strica Lovru, partizani su odveli noću od kuće i zaklali na istom mjestu gdje i brata mu Andriju. Nađen je kraj lugarnice odsječene glave.

Mnogi su povjerovali Barišinoj priči, da je ta zlodjela počinila družina Mome Šešuma iz Vukovskoga, četnika, koji je mrzio sve što je hrvatsko i katoličko i koji se potkraj rata prometnuo u partizana. Momo je sa svojom bratijom sijao strah i užas, u ratu i poraću, haračio na područjima na kojima su ti i još neki zločini počinjeni.

Premda se donekle znalo tko je zaklao Slavu, njezina oca i strica i kongorskog župnika fra Stjepana, nikad nije došao pred lice pravde. Momo i njegovi zlotvori bili su nedodirljivi. Štitila ih Titova partizanija i partija, pa se o stradanju Ereševih i kongorskog župnika godinama šutjelo i šaputalo.

Svih troje, izgleda, stigla je ista ruka zla.

Na ovom stećku sjedila je i plela pastirica Diva Grabovčeva davne 1695. godine, plela terluke i tiho pjevušila, pa je na tom istom stećku trista godina poslije strašne sudbine Dive Grabovčeve, sjedila pastirica Slava Ereš i plela bozavce svom bratu Ivanu, a ovce su pasle na ovom proplanku ili su plandovale ispod drveća. Na tom istom stećku sljemenjaku sjedio sam i ja 1956. godine, svirao na sviralu, i razgonio tugu iznad duvanujske doline, dok su ovce mirovale u ladovini ispod dreverća, u tišini Vran planine, na domak Mijatove pećine.