Plan je da se skulptura koju je izradio Luka Krešimir Stipić postavi u kapelu sv. Jakova na Očuri, na obroncima Ivančice, otkuda je gotički original koji se danas čuva u Muzeju za umjetnost i obrt, piše Večernji list.

Čak 13 mjeseci, odnosno 286 radnih dana, 2300 sati, sedam faza i 75.000 “okinutih” fotografija.

Plus 250 kilograma gline, 0,8 kubika lipe te nekoliko desetaka alata i pribora, među kojima i motorna pila, bušilica, brusilica, dlijeta… Sve to trebalo je mladom kiparu Luki Krešimiru Stipiću da, uz veliku upornost i samodisciplinu, dovrši ono što je naumio još na trećoj godini studija na Odsjeku za konzerviranje i restauriranje Akademije likovnih umjetnosti (ALU). Tada je, na inicijativu profesorice i mentorice Zvjezdane Jembrih te komentorice Zvonimire Obad, odlučio da će mu kopija gotičke skulpture “Bogorodica s djetetom” biti diplomski rad.

Originalni kip s kraja 15. stoljeća danas je u Muzeju za umjetnost i obrt, a izvorno pripada kapeli sv. Jakova na Očuri, na obroncima Ivančice. Druga je to kopija skulpture u drvu u Hrvatskoj, a prva koju je izradio student ALU kao diplomski rad. Odnosno, sad je 24–godišnji Stipić već magistar konzerviranja i restauriranja umjetnina jer je nedavno ispit obranio s odličnom ocjenom. Kopiju kipa izrađivao je i s ciljem da se vrati u kapelu u Zagorju odakle je potekla izvorna skulptura. A da bi se pokrenuo cijeli proces, moralo se udružiti pet institucija, među kojima i Zagrebačka nadbiskupija, odnosno njezin Dijecezanski muzej, u čijem je kip vlasništvu. No glavni je inicijator izrade kopije, naglašava, Lady Jadranka Beresford Peirse, Hrvatica koja živi u Velikoj Britaniji i niz godina zakladom pomaže u očuvanju naše baštine. Ona je donirala novac za materijalne troškove izrade kopije, koja još nije gotova.

Sad je kolega Marko Rizvić treba polikromirati, pozlatiti i posrebriti prema izvornom sloju skulpture, što će biti njegov diplomski rad. A kad se sve dovrši, vjerojatno u idućoj godini, bit će predstavljen prijedlog prezentacije kopije u svetištu kapele – kaže Stipić, dodajući da se već godinama na fakultetu odvijaju konzervatorsko–restauratorski radovi i na preostalom drvenom inventaru. I neće se u crkvu u kojoj, usprkos više od sedam desetljeća devastacije, euharistijska slavlja nisu stala, vratiti samo kopija kipa Bogorodice, već i preostale barokne drvene skulpture.

– Mise se ondje ne održavaju svaki dan niti nedjeljom, ali tradicija je da vjernici dolaze na svetog Jakova u srpnju te na Uskrsni ponedjeljak i na marijanske blagdane. A kapela je tijekom stoljeća preživjela napad Turaka, požare, provale, gromove… – ističe mladi kipar.

Drveni kip Bogorodice odnesen je iz kapele 1948., četiri godine nakon bombardiranja u II. svjetskom ratu u kojem joj je probijen svod, a spasio ga je konzervator dr. Ljubo Karaman. Dosad ga povjesničari umjetnosti nisu detaljnije istraživali niti valorizirali, stoga je Lukin rad bio još zahtjevniji. Uspio je, prema arhivskim fotografijama iz 1912., zamijetiti da je Dijete Isus koje Djevica nosi nekada u desnoj ruci držalo kuglu koja predstavlja Zemlju.

– To je zapravo insignija Kraljevstva nebeskog. No već na fotografiji iz 1947. vidi se da Djetetu nedostaje dio desne ruke, a s njom i kugla. U dogovoru s povjerenstvom za praćenje radova odlučili smo stoga da se pri izradi kopije ruka ne rekonstruira, kao i još neki nedostajući dijelovi skulpture, budući da nemamo dovoljno jasne podatke o njihovu izgledu – kaže Stipić. Prije početka radova profesori sa Šumarskog fakulteta dendroanalizom su odredili vrstu drva. – Ustanovljeno je da je izvorna skulptura izrađena od lipovine, i to od jednoga trupca. No, odlučeno je da se kopija izradi od lameliranog drva jer trupac ima veću sklonost pucanja pri promjenama temperature i vlage – ističe Stipić. Original se zbog sigurnosnih i mikroklimatskih razloga nije iznosio iz prostorije MUO-a u kojoj je izložen pa je mjere uzeo uz pomoć drvenog okvira.

– To se zove punktiranje. Uzimao sam točke s četiri strane kipa kako bi se dobila širina, visina i dubina, mjere zapisivao u tablicu, a potom ih označavao na fotografijama, što je trajalo mjesec dana – objašnjava. Uslijedio je proces modeliranja u glini, potom i lijevanja negativa u gipsu, a kad je počela posljednja faza, izrada kopije u drvu, pazio je i da odabere ono koje je dovoljno suho, pri čemu je nabavljen i poseban uređaj koji mjeri vlagu. Drvo se prvo četiri godine prirodno sušilo, potom je još tjedan dana stajalo u vakuumskoj sušari, a u stolariji iz Orubice za tesanje ga je pripremio uz pomoć drugog diplomanta Marka Rizvića. Izrezali su 73 jednakih dasaka, slijepili ih i propustili kroz prešu, čime je nastao lamelirani blok. A onda je počelo i tesanje, što je trajalo sedam mjeseci i bilo je, kaže, najkompleksnije. – Jer ako pogriješiš, nema natrag. Ta je faza naglo stala za “lockdowna”, a onda je skulptura premještena u garažu moje obiteljske kuće pa sam nastavio s poslom. Da to nisam učinio, vjerojatno još ne bih bio gotov – ističe Stipić.

Da bi došao do konačnog rezultata, tesao je i po osam sati dnevno. Nije bilo lako, kaže, ali i uz prekomjeran se rad u posljednjih nekoliko mjeseci uspio i oženiti.

vecernji.hr